Djeca države na listi srama

U ovoj beskrupuloznoj državi baš nitko ne nalazi potrebnim zapitati se kako sedmogodišnje dijete može biti dužno 40 ili 50 tisuća kuna poreza, a kamoli razmisliti nisu li djeca posebno osjetljiva skupina sasvim nepodesna za progon bilo kakve vrste. Zbog njih je država zaslužila biti na listi srama

Bit će pet mjeseci kako nije dobio plaću. Ni jedne lipe. Ali, svejedno i dalje ide na posao. Navika je to, teško je se riješiti. Ujutro čim ustane zakuha kavu. Jaku, tursku, ta je jeftinija od one u kafiću. Na brzinu se obuče, pere zube posebno pazeći na one dvije kaverne koje mjesecima nikako da popravi, jer zubar previše traži. Onda pješači skoro dva kilometra da stigne do stanice u prvoj zoni. Auto više nema, davno ga je prodao. Preskup je to sport. Od auta troši zadnju lovu. Sve manje za sebe, tek za hranu. I uvijek pritom sa zebnjom misli kako neće još dugo moći izdvajati dovoljno za djecu.

U firmi se u zadnje vrijeme ništa korisno ne radi. Zato svaki radnik ima dovoljno vremena misliti. A on je čovjek s cifrom, koja se iz dana u dan mijenja, pa misli o brojkama. One rastu u skladu s kompjuterskim programom Porezne uprave.

 Čim osvane sunce njegov osobni dug veći je za 22,7 kuna. Kamatu kompjuter automatski računa čim se promijeni datum. Mjesečno je to oko 645 kuna. Godišnje će biti oko 7.700 kuna samo za kamatu. Plaću nije dobio, ali Porezna svejedno traži svoje. I tako, umjesto da radi, sjedi u dokolici na dvorištu i pokušava izračunati koliko dug iznosi po sekundi. Nikako mu ne ide, presitne su brojke. Na kraju ipak ispada da mu svaki udisaj kisika stvara trošak od 0,13 lipa u Poreznoj upravi ukoliko se uzme u obzir da udahne zrak svakih 5 sekundi. Nekako je nesvjesno uzdahnuo i odmah pomislio da se time još više zadužio, pa se stao nekontrolirano smijati i udisati.

“Gospode Bože, u kompjuteru Porezne uprave računaju i porez na zrak s kamatom za smijeh”. Čovjek iz ove priče tek je jedan među tisućama poreznih dužnika Lijepe naše. Točnije jedan od njih 82.180. Vjerojatno i jedan od potencijalnih ovršenika Porezne uprave, koja, nekako s jeseni, najavljuje pokretanje ovrha na imovini svojih dužnika. I sve to naoko izgleda pošteno.

Mnogi s pravom osjećaju zadovoljstvo kad na listi srama čitaju imena estradnjaka, sitnih i krupnih tajkuna, čuvenih odvjetnika ili poznatih sportaša, kojima su godinama opraštali milijune. Ljudima je pun kufer povlaštenih i nedodirljivih, pa se čini pravična objava njihovih imena. Samo… Oni su manjina, a Linićevi porezni jurišnici najveći apetit imat će spram novčanika običnih građana.

Njih je najlakše progoniti, zato ih i ima najviše. Nekako je nezapaženo prošao podatak da su građani zauzeli više od 80 posto mjesta na listi, isključivo zato što je granična vrijednost njihovog duga određena na iznimno niskih 15.000 kuna. Fizička osoba koja obavlja djelatnost nije na listi ako je dužna 99.999 kuna ili manje. Najkrupnije zvjerke i najteže naplativi dužnici su pravne osobe, odnosno tvrtke, a njih također nema na listi ako su dužni 299.999 kuna ili manje. Zanimljivo, među njima nema Ježićevog Diokija ili zagrebačkog Holdinga. Njihovi se minusi mjere u milijardama kuna, ali začudo nisu gotovo ništa dužni državi.

Zato ima nekih drugih, sasvim neočekivanih. Ažurni poreznici još se uvijek nadaju naplatiti dug Croatia Linea. Od pomoraca neće ništa iskamčiti, brodova odavno nema, a pouzdano se može utvrditi da ni Daria Vukića nema na listi. Dakle, njemu nitko ništa neće uzimati, može čovjek mirno spavati. Teško će se išta uzeti i Bruni Orešaru, čije tri tvrtke duguju više od 90 milijuna kuna. On će ih se ionako riješiti, pa bi država mogla utjerivati jedino radnike u tim tvrtkama, recimo u Jadrankamenu da cirkus bude potpun.

I inače bi se o pravdi moglo govoriti samo ako za dugove nekih tvrtki plate njihovi vlasnici, što bi recimo značilo da bi Željko Žderić svojom imovinom trebao platiti barem nešto od 72 milijuna kuna duga Konstruktor Inžinjeringa, čijeg duga vjerojatno ne bi ni bilo u tom omjeru da Željka nisu “simpatizirali” Božidar Kalmeta i Ivo Sanader. Teško da će se ikad gledati film o naplati nad privatnom imovinom vlasnika Konstruktora. Baš će među tim krupnim ribama biti najviše poreznih “ćoraka”, pa će se mnoge fakture poreznih uprava najbolje iskoristiti u njihovim WC-ima ukoliko dođe do nestašice toalet papira.

Zato treba upitati kako je moguće da jedan jedini čovjek, (ime mu je Zvonimir Staničić), prikupi nevjerojatnih 61,4 milijuna kuna poreznog duga, a da to “efikasna” državna uprava nije spriječila. Ili im to nije ni bio cilj, bilo je lakše unedogled nabijati cifre kamatarenjem. Pitanje je ima li taj čovjek sada dovoljno imovine od koje bi se porezna naplatila ili će sve završiti u zastari. Baš takvih, teško ili nikako naplativih najviše je među najvećima.

Pitanje je može li država, neovisno o tome da li je na čelu bio SDP ili HDZ, samu sebe tretirati, sasvim nevinom.

Što je s poduzetnicima koji su državnim poduzećima izdavali račune, nisu ih mogli naplatiti, ali su zbog toga svejedno na leđa natovarili stotine tisuća kuna neplaćenog PDV-a. Iako su, između ostalih, upravo državne tvrtke i institucije bile jedan od generatora nelikvidnosti, sad bi na tome trebali još i zaraditi. Mnoge od tih malih ili srednjih tvrtki ionako više ne postoje, a to preostaje tek konstatirati.  Za razliku od njih i dalje postoje mali i živi ljudi. Tu se nikoga ne želi mimoići, pa su na listi srama osvanula imena i prezimena malodobne djece. Neki su rođeni 2005. godine, vjerojatno još nisu dobro naučili čitati i pisati, ali jesu meta poreznika. Ta užasna bezosjećajnost državne administracije toliko je kruta i imbecilna da su odlučili strogost iskazati stavljanjem djece na listu srama. To bi u svakoj uređenoj državi bilo više nego dovoljno za podizanje tužbi i plaćanje odštete te iste beskrupulozne države u kojoj baš nitko ne nalazi potrebnim zapitati se kako sedmogodišnje dijete može biti dužno 40 ili 50 tisuća kuna poreza, a kamoli razmisliti nisu li djeca posebno osjetljiva skupina sasvim nepodesna za progon bilo kakve vrste. Zbog njih je država zaslužila biti na listi srama. Ako se čak ni klinci ne mogu izvući onda će i onaj nesretnik s početka teksta ostati bez ičega kolikogod malo imao.

Ako ni tad ne naplate dovoljno stvarno će im ostati samo uvođenje poreza na zrak. A onda je najbolje poslati ih u neku stvar i nasmijati se, onako široko i od srca. S kamatama.