Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 15° 6
Sutra: 15° 15° 6
18. listopada 2019.
Tribina "B"

Komentar DARKO PAJIĆ Mila je naša najljepša nagrada

Mila Rončević
Mila Rončević
Autor:
Objavljeno: 1. travanj 2019. u 11:21 2019-04-01T11:21:00+02:00

Možda dobri ljudi koji ovih dana pokušavaju pomoći nisu toga svjesni, ali Mila je dobila na tisuće neznanih posvojitelja. Bude li sreće, za deset ili dvadeset godina, stizat će u medije vijesti o curici koja je davno išla na liječenje u Ameriku, ozdravila i odrastala u Hrvatskoj, skupljala petice u školi i jednoga dana odabrala zanimanje u kojemu će pomagati drugima

Izvjesno je. U samo nekoliko dana ova će zemlja skupiti dovoljno novaca da djevojčica Mila Rončević dobije šansu. Bit će to pobjeda. Neočekivana, protiv svih izgleda, ali je trijumf tu. Istina, samo na prvoj stepenici, jer je još mnogo neizvjesnosti pred njom, ali svatko tko je ovih dana odlučio široka srca dati i pomoći već sada osjeća toplinu oko srca. Ovdje se vrti novac s dušom. Ovdje su mali, obični ljudi jednostavno odlučili oteti vragu ono što je inače njegovo. I platiti. Ne zbog sebe, ne zbog interesa, nitko tu nije uložio da mu se vrati s kamatama. Daje se drugome u nevolji.

Kad odete u banku ispuniti uplatnicu, pomoći će vam. To im je i posao, obavit će što treba, profesionalno. I naplatiti svoju naknadu. Napravit će to hladno, bez razmišljanja, oni što svake godine odnesu milijarde iz ove zemlje. Njima je tek sitniš onaj ogroman novac što ga bjesomučno ulažu u priglupe reklame svojih usluga, u kretenske prizore kvazi super junaka što super moćima mlate sve oko sebe, samo da bi pružili kredit, s pologom i bez njega, s kamatom malom, skoro nikakvom.

A ti njihovi lažni junaci u skupo dizajniranim spotovima glumataju da čine dobra djela kad navodno usrećuju mlade obitelji povoljnim stambenim kreditom ili vas osiguravaju protiv svih zala ovoga svijeta. Oslikavaju pritom svoju laž reklamnim prizorima ljudske sreće i ispunjenosti, kakve u bankama uopće nema.

Toliko su bankari nesposobni u poslu za koji misle da ga znaju raditi, da čak i ne vide kako bi im najbolja reklama bila u svjesnom odbijanju naplaćivanja naknada što se ovih dana množe na teškoj bolesti jedne djevojčice i nesebičnosti desetaka, možda i stotina tisuća ljudi. Da nešto i sami uplate? To im je viša matematika. A nije ni predviđeno u stavki menadžerskog bonusa.

Kad pogledate kakav je sramotan neuspjeh postigao naš uvaženi ministar zdravstva Milan Kujundžić upuštajući se u humanitarnu akciju prikupljanja donacija za skupe lijekove, zaboravljajući pritom da je baš on trebao odraditi taj važan posao, kad vidite koliko su mala i bijedna sredstva koja je on prikupio i koliko je mnogo novca uplaćeno za jednu djevojčicu, sve je jasno. Razgolićen je jadni Kujundžić do kraja. I to je dobro, neka se vidi sva njegova nesposobnost. Ministra dara, milodara i kreativnog besmisla.

Grči se želudac i od te cifre. Strašno je što se prilika za život jedne dvogodišnje curice naplaćuje tako besramno mnogo. Treba i pregovarati o iznosu računa s bolnicom u Philadelphiji i platiti unaprijed. Inače ništa. Neka dijete umre. Nepravda je do neba.

Koliko je djece koja boluju od rijetkih i čestih bolesti, a neće to moći? Kod nas u Rijeci, diljem Hrvatske, u cijelom svijetu? Pa i u SAD-u, gdje se, primjerice za vojni proračun godišnje izdvaja više od 600 milijardi dolara. Vrijednosti su izvrnute naopako. I to je također pouka drame Mile Rončević, kao što je jučer bila ona Nore Šitum, Ane Rukavina i mnogih drugih, također i sve one djece sa spinalnom mišićnom atrofijom, čiji roditelji ni danas ne mogu do lijeka, koji sa sobom nosi barem malo nade. Mnogo je toga za razmišljanje, mnogo je dvojbe, straha i razloga za beznađe.

Pa opet, i baš zato, ne postoji bolje potrošen novac od onoga na računu za liječenje Mile Rončević. Što bi drugo bilo vrijednije, nove cipele, sat, auto s više konja? Ne može se nikakvom matematikom izmjeriti vrijedi li više 100 kuna radnika »3. maja« ili 100 tisuća nekog nogometaša.

Čudo je ono što se događa. Da jedna djevojčica može učiniti ono što ne može ni jedan premijer i predsjednik, nikakva korporacija ni banka, gradonačelnik ili župan, europski birokrat ili zastupnik, vođa bilo koje svjetske sile... Da imaju srca i pameti, zabrinuli bi se zbog toga.

Možda svi dobri ljudi u Hrvatskoj što ovih dana pokušavaju pomoći nisu toga dovoljno ni svjesni, ali Mila je i pored svojih roditelja, iznenada dobila na tisuće neznanih posvojitelja. Bude li sreće, za pet, deset ili dvadeset godina, stizat će u medije vijesti o curici, koja je davno išla na liječenje u Ameriku, ozdravila i odrastala u Hrvatskoj, skupljala petice u školi i jednoga dana možda odabrala zanimanje u kojemu će pomagati drugim ljudima.

Kao što su jednom drugi pomogli njoj. Možda ćemo je pratiti s ponosom u srcu znajući da smo bili društvo koje je smoglo snage i empatije da prigrli njezinu sudbinu. Kad je najviše trebalo. Ne znamo epilog. Valja se tek nadati. Mila, sretan ti put. I vrati se s još ljepšim osmijehom od onoga na slici. Ti si već sada – naša najljepša nagrada.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.