Igrala se djeca u pijesku, netko je imao plastični automobilčić, netko kanticu i lopaticu, a netko bogami i aviončić kojim je preletavao i zujao iznad dječjih glava, dosadan kao buha, nametljiv kako samo djeca znaju biti.

On je u igri bio najbrži, on je jedini, pazi čuda, mogao i letjeti, druga su ga djeca sa zavisti promatrala i sve je izgledalo idilično. Dok se aviončić nije izgubio u pijesku. I što sad? Pa nema razloge za plač i dreku, dobri tata Plenković je utješio svog dječarca Krstičevića.

Tko kaže da zabave neće biti i više, tko kaže da neće biti još aviončića, može biti i boljih od tih izraelskih F-šesnaestica, većih i bržih, možda i skupljih od Baraka, sve je to samo igra. Možda su kule srušene, ali pijeska ima na bacanje.

Jučer je Krstičević svečano obznanio da je natječaj koji je, kako je stalno ponavljao, bio najbolji, najstručniji i najstransparentniji, dakle natječaj kakav se samo poželjeti može, baš taj natječaj, neslavno propao, a sada, opet isti čovjek, dakle Krstičević, ponovo govori kako se ide u novi postupak nabave, koji će biti, a što drugo nego – najbolji, najtransparentniji i najstručniji, nešto čime će se Hrvatska ponositi, a Hrvatska vojska vinuti u nebo, tamo gdje stanuju samo najveće vojne sile ovog svijeta.

Nema veze što sada znamo da i najbolji mogu ispasti sasvim nesposobni, to ipak ne mijenja procjenu da su oni ipak bezgrešni, pa će i postupak vjerojatno voditi isti ljudi, oni koji su tako neshvatljivo uspjeli ignorirati pismeno upozorenje, kojeg im je upravo SAD diplomatskim, ali jasnim tonom poslao u non-paperu, gdje se razvidno tumači kako Hrvatska ništa neće kupiti ako pritom ne dobije i zeleno svjetlo od SAD-a.

Sada Hrvatska ide u natječaj i već zna što bi željela, a to je kupiti američki F-16 – više komada, što je doista krasno, jer i natječaj čiji se željeni ishod unaprijed zna, može biti samo unaprijed osmišljena farsa.

Na filozofsko pitanje kako je moguće da Hrvatska opet krene u najbolji natječaj, iako je onaj prethodni već bio najbolji, odgovor zna samo Krstičević. A odgovor na dilemu treba li Hrvatska uopće trošiti milijarde kuna na polovne borbene avione, više nitko i ne postavlja, niti o tome postoji ozbiljna javna rasprava. Vlada se na svako drugačije mišljenje ionako oglušila i prvi put, bio bi to Sizifov posao. Jednako, za Vladu ne postoji društvena dilema treba li trošiti novac na naoružanje, a istovremeno uskraćivati lijekove teško bolesnoj djeci. Jer, tumačit će nam ponovno, ove dvije teme nisu povezane. To je miješanje kruški i jabuka.

Valja stoga konstatirati u čemu je Hrvatska doista uspjela. Izdvojila je novac i potrošila uzaludno više od godinu dana priprema na neuspješni pokušaj kupnje izraelskih aviona, a istovremeno nije ni osigurala lijekove za svu djecu oboljelu od spinalne mišićne distrofije. Dobili smo ništa od ničega. Okarakterizirati to kao uspjeh, teška je i sasvim namjerna opsjena. Bolje reći laž. Njima to ne smeta. Fantastično putovanje hrvatske Vlade i dalje traje. Nije to samo prelet, već kontinuirani let iznad kukavičjeg gnijezda. Samo je nebo granica. Dok je Vlade i ministra Krstičevića, koji i kad promaši metu pogodi cilj. I ostaje – najbolji.