I u utorak, na Dan državnosti, okupio se državni vrh na grobu Franje Tuđmana i položio vijence. Pet dana prije u sličnom sastavu s premijerom i šefom HDZ-a Andrejem Plenkovićem na čelu, prigodom 30. obljetnice osnivanja HDZ-a izaslanstvo je također bilo na Mirogoju i polagalo vijence na grob prvog hrvatskog predsjednika.
Novinari koji prate HDZ, pažljivi kroničari, bilježe da su predsjednik HDZ-a i njegovi suradnici najmanje desetak puta godišnje, u maniri njegovanja kulta idolopoklonstva, na grobu Franje Tuđmana. Tu su osim na godišnjicu osnutka HDZ-a te za Dan državnosti, i na Dan domovinske zahvalnosti, Dan neovisnosti, Dan mrtvih, na dan Tuđmanove smrti, na njegov rođendan, Dan međunarodnog priznanja Hrvatske, Dan oružanih snaga, Dan Sabora, itd.
Ipak je to nekrofilski. Kad se baš toliko pretjerano poziva na još prije 20 godina preminulog vođu, to je pouzdani znak da vodstvo luta u sadašnjosti i da ne zna što će učiniti čak ni u bliskoj budućnosti. Kao da nemaju što ponuditi, osim mrtvog vođu. I da je taj vođa bio idealan, a nije bio uopće, društvo i država stalno moraju ići naprijed da ne bi zaostajali za drugima. A baš to se u Hrvatskoj već dugo događa.
Dobro, reći će mnogi, to je samo pretvaranje. Lukavo je izgrađen kult za dobro ljudi, narodnih masa. Slično je to onome čemu služe crkveni oltari. Dakle, mora se ljudima ponuditi taj neki isječak tobože jako svijetle povijesti, narodnog zajedništva, pobjede u ratu, navodno neku jako neovisnu politiku koja kao nije ovisila o stranim silama i konačno stvaranje države, nakon što je napaćeni hrvatski narod tisuću godina bez nje bespućima lutao. Čak je ministar Božinović dao jednu izjavu u tom smislu da možemo biti sretni što živimo u ovom razdoblju u kojem je ostvaren san o državi.
To da imamo Tuđmana i Hrvatsku građanima moderne europske države sigurno nije dovoljno pa čak im je toga već i malo previše. Gledamo kako drugi napreduju, najsposobniji i najproduktivniji dio stanovništva odlazi iz Hrvatske s namjerom da se nikad i ne vrati, a mi smo zarobljeni u prošlosti i svakodnevnom evociranju rata. Tako se kod nas gradi moderna Hrvatska.
No, reforme kako preobraziti zemlju, učiniti je efikasnom i uspješnom evo pristižu. Slijedi tek prava bitka za duhovnu i drugu ostavštinu mrtvog kumira i za jačanje simbola i kulta dugo iščekivane hrvatske državnosti. Predsjednički kandidat Miroslav Škoro je čestitao Dan državnosti pripomenuvši da ćemo ga »iduće godine proslaviti zajedno na dan koji je ustanovio prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman 30. svibnja. Taj dan su nam, kao i puno toga, jednostavno uzeli. Vratit ćemo 30. svibnja kao Dan državnosti, vratit ćemo državu Narodu i ništa nas na tom putu ne može zaustaviti«.
Škoro se s tim Danom državnosti 30. svibnja prekasno javio jer je i Plenkovićev HDZ već donio odluku da će ovo biti zadnji Dan državnosti 25. lipnja, pa će ga poslije 19 godina i oni vratiti narodu (s malim i velikim slovom) da bude 30. svibnja, kad je 1990. godine njihov HDZ preuzeo vlast poslije izbora.
A što se »naroda« tiče, i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović ga je spomenula u govoru na Pantovčaku u utorak, neka se nađe. Kaže nam predsjednica da je »narod drugo ime za optimizam«. Da ne bi netko pomislio da samo Škoro voli Narod (kod njega je uvijek s velikim slovom).
Osim toga, Miroslav Škoro hoće postati novi Tuđman time što će umnogome proširiti sadašnje ovlasti predsjednika Republike Hrvatske. Želi izravnu komunikaciju s narodom bez posrednika, to jest bez Vlade i Sabora. Ako štogod treba pitati narod, pita ga se na referendumu. Eto tako Škoro i oni koji su ga lansirali vode bitku za Tuđmana i Hrvatsku! Kad bi sve to prošlo, imao bi Škoro i neke veće ovlasti nego što ih je imao Tuđman, a neke ipak manje.
Koliko god se divili Tuđmanu koji je imao ovlasti praktički samostalno postavljati premijere i ministre, visokopozicioniranim hadezeovcima oko Plenkovića ipak se ne bi nikako svidjelo to da se sad ojača uloga predsjednika RH. Tuđman im je bio toliko genijalan, ali ne bi se više vratili u takvo ili slično vrijeme?
Pa naravno da im se ne sviđaju Škorini prijedlozi, bio bi to u ionako ojađenim hrvatskim okolnostima, veliki antidemokratski korak nazad. To nam sigurno ne treba.
Zapravo, dvije suprotstavljene struje HDZ-a vode bitku tko će zaposjednuti kontrolu nad svetom mirogojskom rakom i ostalim simbolima i tko tu kontrolu dobije - eto mu Hrvatske. Ma sve je tako jednostavno, a mi neprestano zdvajamo oko toga zato što nas upravo prelaze i Bugarska i Rumunjska, a već su nas prešle sve one zemlje, od kojih smo bili puno bolji i od čijih smo građana puno bolje živjeli kad je pao Berlinski zid.