Prije će deva proći kroz iglene uši, nego što će Davor Bernardić samostalno odstupiti. A i zašto bi? Što fali kontrolirati i voditi i onaj SDP koji će možda imati i samo nekih 6-7 posto? Zapravo je i bolje tako.

Ako nisi sposoban, onda je i puno lakše i manje je stresno šefovati u maloj stranci iz koje su oni sposobni otišli, milom ili silom. Jer, nema više takvog pritiska, ne navlače te toliko mediji, pogotovo je to lakše ako na sva pitanja odgovaraš priučenim, uvijek istim frazama, možeš se sakriti u mišju rupu i lagano uhljebnički preživljavati, ali opet, to može biti baš po mjeri – i ugodno i slatko.  

SDP će i ako bude na sedam posto, ipak još uvijek imati i neku imovinu, nekako će se i tako moći preživjeti. A, bude li na izborima i koji postotak više, tako oslabljeno neambiciozan bit će pogodan partner HDZ-u i moći će se bezecirati možda i kakva dva ministarska mjesta.

Ali, Bernardić uz svu ogromnu ambiciju najvjerojatnije to neće dočekati na ovom mjestu. I njegovi sada već vrlo rijetki zaštitnici vide da će ga morati promijeniti, ali bi to željeli tako da ili netko od njih bude na čelu, ili da i dalje imaju predsjednika pod njihovim utjecajem, kao i dosad.

Bude li SDP čekao izbore za Europski parlament u svibnju 2019. pa da se na njima vidi koliko loš rezultat može postići, to će za tu stranku biti jako prekasno. Do izbora i vjerojatno osjetnog poraza još je i više od 10 mjeseci i stranka bi u ovakvom očajnom statusu quo mogla nepovratno tonuti.

Sjetimo se, ono kad je Zoran Milanović odlazio poslije izgubljenih izbora u rujnu 2016., rejting SDP-a s tadašnjim koalicijskim partnerima, prema CRO Demoskopu, bio je 34,5 posto. Cijelu tu 2016. godinu, do izbora u rujnu, rejting SDP-a i partnera u obje relevantne ankete varirao je od 32 do 36 posto. U to vrijeme, poslije izgubljenih izbora, Milanovićevi kritičari su govorili kako je on naprosto jedan gubitnik koji je izgubio pet posljednjih izbora.

Logično je bilo očekivati, ako je takav jedan gubitnik na čak 34 posto, da kad dođe netko sposoban i bolji od njega na čelo stranke, da će se taj gotovo nonšalantno prošetati hrvatskom političkom scenom i s rejtingom od kakvih 40-ak posto brzo strpati HDZ u svoj mali džep.  Ali, ne lezi vraže! Zamislite, to se nije dogodilo!

Čak su i prvi izbori u nizu, oni lokalni 2017., izgubljeni, i to za razliku od onih koji su bili ranije, ovog su puta izgubljeni baš jako uvjerljivo, zapravo katastrofalno. I tako, budući tobože o(laki) i nesuđeni pobjednici, trijumvirat koji sada vlada SDP-om, i to u opoziciji, doveo je SDP na 18-19 posto s padajućim trendom, a za predsjednika Bernardića, onaj tko ga je lansirao praktički kao svoj projekt, kaže da je »roba s greškom«.

Ipak, kad čak dvije trećine saborskih zastupnika SDP-a, a ukupno 90 jakih ljudi SDP-a, svojim potpisima traži raspravu na Predsjedništvu stranke o potrebi da predsjednik SDP-a da ostavku, onda tu raspravu trijumvirat onemogućuje jer se time »krši statut« a pet članova Predsjedništva, među njima i potpredsjednik SDP-a, zamoljeni su da odu sa sjednice.

Problem i nije toliko u tome što je SDP talac jednog čovjeka, Davora Bernardića, nego, kako se ovih dana komentira, u tome što je cijela Hrvatska njegov talac jer HDZ može mirno vladati bez suvisle, jake, organizirane alternative. U HDZ-u se bojati zasad trebaju samo »svojih«.