Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 11° 1
Sutra: 11° 11° 1
17. studenoga 2018.
Na kraju krajeva Siniše Pavića

blog Zvoni taj Pony…

/PIXSELL
/PIXSELL
Autor:
Objavljeno: 18. prosinac 2016. u 14:11 2016-12-18T14:11:42+01:00

Novi Pony na koncu će biti samo još jedan jalov pokušaj da se novcem kupi uspomena, dobar osjećaj. Prodaje se, eto, bivša sreća. A to ne ide

Vijest što je zablinkala na ekranu kompjutora djelovala je na sredovječnog S.P. (47) onako kako na budalu, u narodnoj mudrosti, djeluje šamar. Dakle, fantastično, zavodljivo, naoko otrežnjujuće. Kraj svih Pernara i Petrova bila je ona poput svijetla u tunelu, oazice usred pustinje, štapića za koji će se uhvatiti pa će ga odvesti daleko. Vraga štapića! Bila je ona poput volana kojeg samo treba čvrsto uhvatiti rukama, poput sjedala kojeg treba zajahati, poput pedala u koje treba uprijeti stopalima, pa udri na daleke pute. Recimo, od doma do pekarnice makar više tamo i ne peku onaj nezdravi bijeli kruh iz djetinjstva, pa do butige na kantunu po sok, da bi sve završilo đirom ispod njena prozora, onako za bezveze i sve u nadi da će ona, za bezveze, proviriti kroz okno pa mu se nasmijeti makar podrugljivo bilo. Jer, ruku na srce, i nije on neki biciklist, ni blizu recimo Bareti koji s biciklom može raditi čudesa.

Pao u zaborav

Ono što je kroz glavu prolazilo spomenutom je dakako samo jedna od mogućnosti. No, činjenica jest da nitko njegovih godina i malo stariji, ili tek malo mlađi, nije mogao ostati ravnodušan na vijest da ima netko tko je kupio tvornicu Rog da bi opet proizvodio bicikl Pony. Pače, kako se na Facebooku pojavila nagradna igra u kojoj se traži da pogodite datum kada će vlasnici tvornice promovirati novog ljubimca, ronilo se po knjigama i tražilicama ne bi li se naletjelo na nešto što će sugerirati dan kada će uskrsnuti bicikl naše mladosti. No, nije toga po knjigama bilo puno. Valjda je tako s dobrim uspomenama, onima što se kroz godine samo čine nježnije, ljepše. Možda ne piše, ali se pamti štošta.

Recimo da se bicikl učilo voziti na širokom pločniku između stabala kostele, pelegrinke, i da se padalo jer je stari radije zobao te male brašnaste plodove nego što je budno pazio na nejač koju je »učio« voziti bicikl. Ili je to, hm, bila samo taktika ravna onoj kada se klince samo baci s mula u more, pa će već proplivati. Sirota mati je tu količini stresa jedva podnosila. »Vrag ti odnio biciklu«, bile je njena omiljena. Ali, nije ponosa nedostajalo kad su ta dva mala kotača tjerana snagom mala šofera krenula naprijed kako valja. Moraš to znat, makar iluzije radi da se nisu novci potrošili bez veze. S vremenom je, doduše, moda donijela svoje. Došlo je svega, i sve se činilo bolje. Recimo ona brzinka Stipina što mu ju je ćaća donio iz Njemačke. Tko se s tim mogao mjeriti. Pače, ni zakočiti nismo znali kad nožnih kočnica nije imala, a iskamčiti od Stipe đir bila je prava umjetnost. A kada su odvažniji sjeli na prve Tomosove motorkotače, Pony je, činilo se, pao u zaborav. Slučajno ili ne, iz zaborava su ga izvukli oni sa dna kace, reklo bi se. Izvukli su ga oni koji nisu imali ama baš nikakva razloga baciti stare kazete i ploče jer dolaze CD-ovi, oni koji nisu imali zašto kupovati bicikle s petsto brzina ne bi li s njima vikendom u brda, oni što su ono malo stvari čuvali ko’ hrčci osjećajući nekako da za bolje i novije i neće biti prigode.

Pokojni Joža je vozio Pony. Polako, lagano klizili su njih dvoje k’o jedan uličicama kvarta. Imao je taj bicikl začudnu neku moć da na njemu i stokilaši izgledaju elegantno. Pa dok su jezdili naokolo, i dok je Joža virio pod poklopce kontejnera da vidi ima li što povratne ambalaže unutra, nisu se činili ni malo nelijepi. Dapače. Joža i njegov Pony bili su poput ulične legende. A onda je njega izdalo srce. Pony je jednostavno nestao koliko god da su ga mnogi, vrag bi ga znao zašto, htjeli. Željeti Pony i zbog Jože, sada kada izađe van iz tvornice, činilo se najlogičnijim na svijetu.

Dobar osjećaj

I evo ga! Bila promocija. Bio antiklimaks. Potpuni. Bit će naime Pony, i proizvodit će se u Sloveniji, i prodavat će se od početka slijedeće godine u moderniziranoj verziji, što god to značilo. Ali, cijena bicikla kojega je onomad mogao kupiti baš svatko, makar na čekove, ne bi li klinci imali na čemu padati dok uče kako se voze čudesa na dva kotača, bit će takva da će kupiti moći samo birano neko društvao. Osnovni model koštat će 329 eura. Najskuplji premium model s dodatnom opremom, što god ta dodatna oprema bila, stajati će čudesnih 789 eura. Ako za sve te eure bicikl neće i pjevušiti Čobijevu »Milijanu« čiji pony bicikl čini cin, cin, cin, onda je svijetu kakvim ga poznamo brzo kraj. Kažu, nudit će se tri modela u 28 različitih kombinacija, kažu sastavit će se od komponenti uvezenih iz Kine, a kažu i da će kupci morati čekati na isporuku nekoliko mjeseci. Elem, sve je taman tako da je entuzijazam brzo splasnuo, ispuhao se poput probušena balona. Ne može Pony biti, a da nije svakom dostižan. Ne smije ga biti, a da je između onog najosnovnijeg modela i onog »premium« razlika u cijeni skoro 500 eura. Nekad je to bio bicikl posve nalik onim školskim kutama, taman takav da ti se čini da smo svi tu negdje u istoj ravni.

Ako ti je bila želja biti drugačiji sam si izmišljao ukrase, recimo lijepio mu naljepnice po nježnu vratu. Sad će na pločniku, volan uz volan stajati »goljo« od 329 eura i onaj od 789 eura, tako da u startu bude jasno kako se ta dva plemena nemaju što miješati, makar da se ona njemu smije jednako k’o ona djevojčica onom S.P.-u prije 40 godina. Novi Pony na koncu će biti samo još jedan jalov pokušaj da se novcem kupi uspomena, dobar osjećaj. Prodaje se, eto, bivša sreća. A to ne ide. Ići će zato sve na pogon od profita, igrat ćemo se tržišta, zadovoljit se jednokratno prije nego krenemo dalje taman da za koju godinu Pony i opet bude crtica u kakvom leksikonu.

A da sve bude gore, računa na se na tržište zvano regija. Računa se na nekih par tisuća duša kojima je zatitrao sentiment poglavito iz Slovenije, Hrvatske i Srbije. Računa se da je regija otišla taman toliko do đavola da će novcem kojeg nema riješiti sve svoje probleme. Samo, niti se sve da kupiti, niti je sve na prodaju. Zakrpati staru neku Ponycu, ako vama bicikl ne služi ničem više do li da jezdite naokolo poput Jože, tek sada se čini ultimativan imperativ.

Bilo kako bilo, Pony je stigao, ma je osjećaj loš. Slučajno ili ne, tu večer od promocije onom S.P. (47) stigla je mobitelom sličica na kojoj je uredno poredano jedno 250 amblema starih, nekad uspješnih, nekad živućih tvornica djelatnih u Hrvatskoj. Bagat, Karbon, Riz, Oriolik…. Nešto malo ih je preživjelo. Puno više ih je upokojeno, rasprodano, rasprčkano. Možda je vrijeme da ih konačno prežalimo. Bolje ne može. Bolje ne znamo. Kolo se ne da zvrtjeti unatrag, čak ni ono od bicikla. Može se zviždukati: »Mili, Milijana, voza se cijelog dana. Zvoni taj pony cin, cin, cin, opet je samo s njim….«

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka