Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 14° 31
Sutra: 14° 14° 31
24. rujna 2018.
Na kraju krajeva Siniše Pavića

blog Zna li premijer tko je Anka Zjačić?

Zna li premijer tko je Anka Zjačić?
Zna li premijer tko je Anka Zjačić?
Autor:
Objavljeno: 19. veljača 2017. u 9:28 2017-02-19T09:28:18+01:00

Ankine suze kazuju da smo pogriješili, opet, i da će nam se sve kao bumerang vratiti u lice, opet

Zadar. Godine ratne samo što nisu. Zapravo, taman je počelo. Ma, oni što su iz Splita došli studirati u Zadar, jer nisu imali hrabrosti otisnuti se od kuće makar do Zagreba, na užas svojih roditelja nisu marili za vijesti što su govorile o aktivnostima neprijatelja u zadarskom zaleđu. Smijati se s jednom Sanjom bilo je važnije, družiti se s jednim Sašom, tim ponajvećim diskofilom na ovim prostorima bilo je ljepše, mrziti onog koji je vodio psihologijski praktikum bilo je logičnije. Uostalom, još Hotel »Iž« nije donio odluku da primi malo studenata, a više izbjeglica među kojima i cijelu obitelj Modrić s malim Modrićem na čelu. Sanji je otac bio vojno lice, Saši liječnik u Vojnoj bolnici u Splitu, ostatak družbe Hrvati, ako je to uopće bitno.

Onomad, njima, i nije bilo bitno, barem ne u toj mjeri da se Sanja ne voli, da se sa Sašom ne sluša glazba. Valjda su to te godine kada zamračenja ne izgledaju tako loše dokle god je kafana koje će ti pod svjetlom voštanica točiti jeftin alkohol. Priča o snajperistima što po krovovima splitskih zgrada vrebaju, iz perspektive mračne kafane činila nestvarnom. I to da se ljude tjera iz njihovih stanova, da ih se maltretira, da im se oružjem i prijeti, da im se otima, činilo se tek pričom. Lakše je tako, da te ne zanima, jer nisi vidio, jer si mlad, jer ne vjeruješ što može itko kad ti ne možeš. I kada je Saša otišao u Njemačku, činilo se možda i nije trebao. I kad je Sanja krenula za Beograd, izgledalo je da je mogla drugačije. A ako se u nešto baš nikako nije sumnjalo, nije se sumnjalo u to da će se svi oni kad tada sresti, pa opet kao nekada. 

»Anka Zjačić rođena je 1950. godine u mjestu Srijane u blizini Omiša. Udajom za časnika tadašnje JNA preselila se u Split. Zbog toga što je muž bio časnik JNA, početkom 90-ih Anka Zjačić i njezina obitelj trpjeli su teška šikaniranja u Splitu. Muž je već početkom rata ubijen, a Anka i djeca su bili zlostavljani i kršena su im ljudska prava. Obitelj je 1992. na brutalan način deložirana iz stana, te je Anka s maloljetnim sinom godinama jedva preživljavala seleći se po raznim smještajima u Splitu. Nakon dobivenog sudskog spora u stan su ponovo ušli 2002. godine. Sin je pod dojmom teških trauma koje je obitelj proživjela počinio samoubojstvo 2011. godine. Kćer danas živi u Mostaru, a Anka Zjačić živi u stanu u Splitu koji se nalazi u procesu otkupa.« Tako piše na stranicama Documente. Novinarka Silvana Menđušić dala je Anki Zjačić priliku da ispriča svoju priču, onako kako je dala i nekim drugim ljudima da ispričaju svoju u serijalu »Stambeno pitanje«.

Serijal je to što govori o kvadratima stanova, kuća, zemlje, o kvadratima što su konfiscirani, oteti, ili su ih zatrovali kamatari. Samo, priča Anke Zjačića je nešto drugo, tužnije i bolnije, tužno koliko je tužno njeno lice dok niz njega suze teku. Bolno dok kazuje kako u Boga više ne vjeruje, u njegovu milost ne vjeruje, makar se cijeloga života Bogu molila. Gledaš, pa te sram. Jer, 'nisi' znao, a trebalo je. Jer je bilo 'normalno', makar s ljudskim to što se njoj činilo nema nikakve veze. Jer Ankine suze kazuju da smo pogriješili, opet, i da će nam se sve kao bumerang vratiti u lice, opet. 

Nakon što je Donald Trump krenuo graditi zidove i braniti ulaz u SAD, danska televizija emitirala je spot u kojem se jasno kaže da smo svi samo ljudi. Jest, najlakše je svrstati nas u kućice i ladice; stare i mlade, štrebere i grubijane, heteroseksualce i homoseksualce, debele i mršave, ali čemu kad svi imamo i svi dijelimo bar nešto zajedničko. U Danskoj to izgleda tako lako, možda zato što nisu zadojeni čojstvom i raspelom k'o narodi na ovim prostorima, makar će i prije biti da je zato jer je uređena država odavna postavila okvire koji više nisu upitni. Za doba Zorana Milanovića, kakav god da jest, činilo se da smo pitanje ravnopravnosti svake vrste apsolvirali, da više nikada nećemo tjerati Srbe iz zemlje, bacati suzavac na LGTB tulume, gaziti slobodu tiska i satiru, aplaudirati kad nam znanstvenici svjetskog kalibra odluče otići jer ih se sa saborska govornice vrijeđa.

Činilo se, nikad više žmirenja dok neki čudni ljudi tjeraju Anku Zjačić iz njenog stana zato jer je voljela »krivog« čovjeka. A onda baciš oko na Dnevnik javnog servisa pa vijest o Đikiću nađeš među informacijom o dvoglavom janjetu, dok je suzavac tema na razini svađe dvaju noćnih klubova, ili kakvog LGTB para, pogotovo kad o suzavcu progovara »U ime ljubavi«(!?) Željka Markić. Pa se pitaš zbog čega to premijer Andrej Plenković nije prvi stigao do kluba Super Super i rezolutno poručio da nijednom nasilju nema mjesta. Misliš, ne bi mu kruna pala s glave, niti bi mu se baš desnica u HDZ-ovim redovima krvi napila, ne bi mu baš pao rejting kad su ionako sinekure u nas važnije od ideologije, niti bi recimo zbog toga stala demontaža HAVC-a. Ne bi se dogodilo ništa osim što bi pokazao da je čovjek koji od Hrvatske možda može napraviti Dansku. Zašto, pitaš se, makar je pred nosom i onaj lagan odgovor koji je teško prihvatiti.

Možda, naime, on stvarno misli da je to sa suzavcem u redu, baš kao što misli da ništa sporno nema u rečenici kako je Đikić slobodan čovjek, pa neka ide kud hoće.

».... sjećam se tog dana kada su je izbacili i žao mi je šta nismo mi stanari stali ispred vrata, i šta smo dopustili da izbace mater sa dvoje malodobne djece, van na cestu. Dan danas pamtim miris straha, miris Anke kojoj sam pomagao da iznese stvari iz stana. Da sam tada znao šta će se sve dogodit, mislim da bih tada prvi stao, iako sam i sam bio dijete. Nikada zaboravit. Osjećam se sramotno, i gadim se sam sebi, i taj sram osjećam i za cijeli kolektiv ....«. Ovo je status s Facebooka napisan nakon što je na onom istom HRT-u, mimo informativnog programa, emitiran »Rat za portun«, epizoda serijala »Stambeno pitanje« Silvane Menđušić u kojoj je pričala Anka Zjačić. Ankine suze dok spominje svog sina, najžešća su kritika i najsnažnija opomena, makar je tuga samo njena. A ono troje s početka priče!? Saša je, prije koji mjesec, preminuo od teške bolesti, Sanja je napisala da svijet više nikad neće biti isti, a na trećem kraju svijeta se plakalo, jer se sve ove godine vidjeli nisu, nespremni priznati da je moglo, možda i moralo biti drugačije.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka