Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: °
Sutra: ° °
16. veljače 2019.
Blogovanje ludom radovanje Siniše Pavića

Željeznicu guta već daljina

Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
Autor:
Objavljeno: 20. prosinac 2011. u 9:19 2011-12-20T09:19:00+01:00

U 21 stoljeću, u vrijeme kad na mjesec odlazi tko god hoće samo ako para ima, u nas vlakovi voze sporije nego su vozili prije dvadeset godina! Nije tu važno ni tko je za to kriv ili za to zaslužan, nije to više ni pitanje jadne pruge i još jadnijih vlakova, nije to pitanje ničega konkretnoga, to je filozofija čista. Zen, pače!

Sveca ti, koji je to tjedan bio! Dalo bi se, čini se na prvu,  pisat o koječemu, recimo o 'kurcu' koji je u pet do 15, pa još u nedjelju, pa još na kraj ručka za kojeg se, dakako, raspredalo o porukama svete nedjeljne mise, postao legitiman dio naše svakodnevice.

Konačno, rekao bi pokojni Smoje. Jer, što je to gruboga u riči kurac. Ništa. Ako ga ne spominje Mamić i to u ulozi mrkog Grincha koji ne da je ukrao jedan Božić, nego ima namjeru ukrasti još jedno dvadeset i pet Božića u nizu, ako je više ikome Božić to kad njegov voljeni klub dobije u nas ikakvu titulu koja se zbog nogometa dijeli.

Zgodno se, na prvu, i iščuđavati nad suzama Korejanaca, onih sjevernih, dok ridaju za velikim, preminulim vođom. No, to bi nas dovelo do vlastitih suza, u sličnoj prigodi, a to je vazda opasno. Zgodno je, zato, pisati o našim Vladama. O onoj novoj, koja se trudi biti u sjeni dokle god može, pa ne komunicira s pukom uopće. Ili, o onoj staroj koja i u zadnjim minutama svoga stolovanja u Banskim dvorima hini strašnu ozbiljnost, ogromni trud, posvemašnje samozadovoljstvo zbog obavljena posla.

„Uf, bilo je naporno, teško, neizdrživo katkad, trčati za vama predsjednice“, bigliso je po prilici bucmasti Čobanković na rastanku. Pošteno brate. Ako ga itko razumije, onda je to autor ovoga tekstića, koji bi isto teško trčao za bilo kim, opterećen tom vražjom silom teže koja ti ne da trčat s viškom kila, makar da si i ministar sporta, a ne poljoprivrede.

Ozbiljniji analitičari - oni koji u svemu vide sve, pa i u činjenici da je supruga Zorana Milanovića još uvijek u moći da svoga muža, budućeg premijera, natjera da baca smeće - u toj trci za premijerkom prepoznat će čudesa neka. Povezati će u čas sve, pa nas brzo počastiti s krajnje neprovjerenom, a uredno plasiranom informacijom kako baš u Čobiju ex premijer i ex remetinečki uznik Sanader vidi svoga nasljednika.

No, nije li puno pametnije, kad je već Čobi u pitanju, jednostavno zapjevati oni pravoga Čobija, onu koja priziva u sjećanje Milijanu koja je voljela voziti bicikl, onu za koje Čobi kroz vapaj konstatira: „Mili, Milijana, voza se cijelog dana“.

Ha, naravno da ovo nije tek bezvezan tok svijesti, onaj kojeg je književnost odavna odradila. Ovo je samo logičan slijed sumanutih misli u posve izbezumljenom umu prosječnog, dakako, Hrvata koji eto i ovim putem stiže do neumitne, a tako poražavajuće činjenice – vlak na relaciji Zagreb-Vinkovci, danas putuje sat vremena duže nego li je to radio prije dvadeset godina!?!

Elem, vrijedi ponoviti – u 21 stoljeću, u vrijeme kad na mjesec odlazi tko god hoće samo ako para ima, u nas vlakovi voze sporije nego su vozili prije dvadeset godina! Nije tu važno ni tko je za to kriv ili za to zaslužan, nije to više ni pitanje jadne pruge i još jadnijih vlakova, nije to pitanje ničega konkretnoga, to je filozofija čista. Zen, pače!

 Jer, dok se čini kako živimo nikad brže, dok se nas kotača napretka tobože tare da nemamo snage više ni za što, vlakovi su dokaz da zapravo živimo u Zemlji crtica, zemlji izmišljenoj i našaranoj na školskoj ploči, u koju je često navraćao onaj animirani štreber Ivica. Vrijeme ne da je stalo u nas, nego su se kazaljke vratila u unatrag. A ako vlak kasni, makar mi nikad više žurili nismo, što li je tek s 'normalnim' životom!? Kasni li išta?

Normalan život nosi sa sobom, recimo, bonove što ih radnici dobivaju umjesto plaće, ili novog gazdu koji reže plaće, ili standard životni koji frapantno nalikuje na onaj od prije deset godina.

To je, međutim, manje ekstremno, pa samim tim i nevrijedno spomena. Posve ekstremno je kad ste stanovnik Siska i kad vam se kazaljka na satu, brojke na kalendaru, život kao takav, vrate milijun godina unatrag, ne u doba kada je sisačka željezara radila loše, nego u doba kad je nije ni bilo!

S jedne strane 'normalan' život u kojem je banka koja traži da joj platite rate kredita, grad koji bi svoje režije, država koja bi svoje namete, škola koja bi djecu učila samo ako im starci imaju platiti za produženi boravak. S druge strane doba kad je željezara bila raj. Danas, međutim, znate da vlak kasni sat više nego prije 20 godina i znate da vas ubija ljubomora dok gledate dimnjake rafinerije sisačke, koja istinabog truje sva naokolo, ali u isto to vrijem i hrani sretnike koji se truju da bi živjeli!

U očaju na koncu gledate u iskrivljene usne županice Marine Lovrić (nije valjda botox op.a) te se mislite na koga vas, s tako neprirodno iskrivljenim usnama, samo podsjeća. Nije valjda na.... Ma, nije! Ne bojte se! No, svejedno se pitate, dok u nju gledate, može li nova vlast išta dobra za vas učiniti. Ne može, a po svemu sudeći i nema namjeru. Jer, kapitalizam je, liberalno tržište, ovo i ono, kurac - rekao bi Mamić - i palac, zbog kojeg je radnik u plavom radno odjelu zadnji šuft koji se jednostavno nije prilagodio pa će riknut k'o mamuti što su riknuli. Prilagodio se nije na to, on žuri do Vinkovaca, a vlak mu svejedno kasni sat više nego prije 20 godina!

Ode trliš, to radno odijelo tako zvano od milja, u krasni Mamićev. Ode željezara, brodogradilišta, industrija svake vrste, ode sve. No, zašto se, do đavola, bavimo „trivijalom“.

Umjesto kuknjave ne bi li bilo lijepo pokazati malo empatije za, recimo, probleme Ive Sanadera koji se dovija kako platiti režije sad kad su mu milijuni blokirani, ili nakriviti kapu ukrašenu kakvim god znakovljem, zadovoljni junaštvom Hrvoja Maleša koji se, kažu, dugo pravio glup da bi ispao pametan. Možemo se gledati u ogledalo i uvjeravati sami sebe da je Božić i da se čuda događaju. A možemo naći nekog novog lidera da za njim trčimo brzo kao Čobanković, recimo onog koji zna kako se baca smeće u kantu, tik prije nego fotoreporteri njegove omiljene tiskovine slikaju kako ulazi u blindirani automobil kojem samo bočica s pravom krvnom grupom nedostaje, pa da bude k'o Mesija, pardon Obama.

Samo, pravi je Čobi jači, njegove su pjesmuljci taman takvi da nas vesele dok se prugom vučemo od Zagreba do Vinkovaca, ili obratno, uživajući što su nam HŽ dale sat duže života. Željeznicu guta već daljina, a Vladimir Savčić Čobi pjeva:

„Tike tike tačke, nema više vraćke
 tike tike tačke, nema više vraćke
 tike tike tačke, nema više vraćke
 jer ko vrati, mora da plati
 mora da plati sve, hej!“

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka