Iskreno, čudan je neki odsjećaj pisati tekst, a da, krvav ispod kože, ipak malo vjeruješ u mogućnost da ga nitko do tebe i nadređene ti urednice, ne pročita. U prvi mah, dođe ti da zakeljiš na papir štogod kad ionako nitko to čitati neće stići, a u drugu imaš, ako ništa drugo onda obavezu te zadnje sate svijeta kao takvog učiniti podnošljivijim sebi i već spomenutoj, dragoj ti šefici. Kao i obično, stvar spašava puki slučaj.

  Večer je. Djevojka mlada s radijskim snimačem u ruci, vreba prolaznike negdje između studentskog doma i osnovne škole. Idealna pozicija za anketiranje. Jer, ako ne naleti student ’oće đak, a ako će đak tu je i roditelj, ili baka, djed. U svakom slučaju pokriti je lako sve profile ovog našeg hrvatskog ljudstva, onako kako anketiranje to i traži. 

  – Dobra večer. Oprostite, može pitanje? 

  – Za koga? 

  – Za radio. 

  – Ajde. 

  – Znate li tko je bio Franz Ferdinand? 

  – Ferdinand? Ono siroče što su ga ubili onomad!? 

  – E, da. 

  – Prijestolonasljednik! 

  – Dobro, a što mislite hoće li biti smaka svijeta? 

  – Ferdinand i smak svijeta!? O svega mu. Neće ga biti. Smaka, dakako. Samo, zašto smak svijeta i Ferdinand u istom pitanju!? 

  – Ne znam. Hvala. 

Medijska blokada

Možda je puki slučaj, ali kad se u lijepoj zimskoj večeri spoje u jedno kraj svijeta i prostrijeljeni brko, ne može čovjek a da se ne zapita je li to kraj stvarno (bio) blizu. Da ti misliti. Misliti, recimo o činjenici da uz svu tonu tekstova o smaku svijeta zapravo živimo u medijskoj blokadi. Nadostaju tu neke ključne informacije, recimo ona u što nam se tjelesa pretvaraju kad sve ode do vraga, u koje agregatno stanje, tek da čovjek zna što mu je sa sobom, osim čista srca dakako, nositi tamo negdje gdje se već za smaka svijeta odlazi. Nema ni podatka uništava li smak svijeta baš sve, ili nas malo ipak preživljava. Ako ima šanse da netko preživi valja na vrijeme sjesti za stol i napisati potomcima precizne upute. Rata od kredita za stan toliko i toliko, gume od auta ljetne valja kupiti, niš’ korisnu nekretninu na didovini, onu koja je propala skroz pokloniti kad se prodati ne može, minus u banci pokriti makar silom ako već postapokaliptično doba nema nekog svog Antu Markovića. O kako će se samo društvo radovati kad vidi koliko im je toga stari ostavio u amanet. Tisuću dugova i ništa više, jer za više nije imao snage, sposobnosti, veza, ni vremena. Situacija je taman takva da ne znaš je li pametnije da te nema, ili da te smak poštedi. 

Bezobrazne bljezgarije

Na malim ekranima tako ministri. Iza njih tamna pozadina. Registar branitelja. Klik mišem i vidiš sve. Ratni puti, broj dana, imena glavešina koje su zaradile činove sjedeći u kancelarijama, vojsku koja je krvarila pustopoljinama. Njegovo ime nije važno. Zapravo važno je, ali nikada taj oprostio ne bi onom tko ga u kontekstu njegova ratovanja spominje. On o tome ne priča. Nikada nije pričao. Bio je rat, skupilo je momke iz njegova sela, odvelo ih na ratište. Preživio je, vratio se i dobro je. Točka. Koliko dana, kojim putima, uz kakve posljedice, zna samo on. Rat je završio, on se vratio doma, majci o kojoj skrbi kako je skrbio i o djedu i baki od malena, od trena kad ga je otac napustio da se ne vrati. Vremena za traženje povlastica braniteljskih, za kredite, za namještenja, za stanove, niti je bilo niti je u njega bilo želje. Preživjeti je i opet bilo jedino važno. Preživjeti u ovim nazovi mirnodopskim uvjetima. 

    Na malim ekranima ministri su objašnjavali kako se po registru traže podaci, ma njega to i opet ne zanima. Za svojih par stotina dana ratovanja zna, za druge ga nije briga. Makar tisuću razloga ima da iz svog kućerka po zlu spominje i državu i društvo, u njemu nema ničeg do želje da mu mati poživi i da drva bude dostatno za ovu zimu. On je svoj rat dobio kada se majci vratio s ratišta doma. Njemu smak svijeta ne može ništa, k’o što mu lažnjaci od ljudi ne mogu ništa. Njega zato djevojka s radija i neće pitati ništa. 

Glave u smeću

Elem, pisati tekst a da ne znaš ima li za koga, blesav je neki osjećaj, blesav koliko i odgovarati na upit znate li tko je bio Franz Ferdinand. Dobro je zato da nam koji dan nakon propala smaka svijeta, na vrata kuca Božić. S jedne strane kraj svega, s druge rađanje svega, vjerovali ili ne vjerovali. Junaci iz ove priče smoći će i opet nekako snage pa baciti badnjak na vatru, i kupiti pomlatku makar štogod. Na tren, sve će se činiti i dobrim i smislenim u zemlji u kojoj i lopovi traže alternativne pute jer se praktički i nema više što ozbiljno ukrasti, u zemlji u kojoj je teorija zavjere obavezno štivo a nepovjerenje zadano taman da ne vjeruješ ni doktoru, ni učitelju, ni popu, k’o što ni oni tebi ne vjeruju. S oltara, iz kabineta, iz stranačkih budžaka teško da će itko spomenuti krizu takvog tipa. Urbi et orbi nitko neće reći pravu istinu zbog čega smo u banani. Ni ne treba. Ionako nakon svega ostaje samo potreba da taj smak svijet ne dođe prije nego li se sa stana skine hipoteka i pomlatku ostavi makar štogod, ako prije toga ne stignu mali zeleni pa nas spase kreditnog duga. Dignuti glavu iz smeća u koje smo pali čini se potrebno, poželjno i teško moguće. Neće nam biti prvi put, ali će nam zato biti prvi put da stajemo na noge nakon što nas je smak svijeta zaobišao. U širokom luku. Tko zna zašto. 

  – A što ti misliš djevojčice, hoće li biti smaka svijeta? – pitala je djevojka s radijskim snimačem u ruci, curicu od kakvih osam, devet godina. 

  – Ne znam. Valjda neće. 

  Valjda neće i tako stalno od stoljeća sedmoga. Svi naši pokušaji da nadjenemo smak na konac i sva naša iluzija da će Božić sve to što nam se događa prebrisati k’o krpom. Neće, ali nije li baš u tome bit. 

  – Na dobro ti došao Božić djevojko radijska. 

  – Hvala – reče ona i odleprša ne bi li od nekog drugog dobila štogod zanimljivije. 

  Mislim, Kinezi su smak svijeta ukinuli, Riječani ga otjerali seksom, a ona u snimaču nema još ništa. Da je bilo pameti, moglo joj se ispričati vic, recimo onaj koji kaže kako je TV ekipa radila anketu po Sarajevu i pitala Muju kako će dočekati Smak Svijeta. A Mujo će: »Skromno, u krugu porodice.«