Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 16° 2
Sutra: 16° 16° 2
14. studenoga 2018.
NA KRAJU KRAJEVA Siniše PAVIĆA

blog Za nuspojave ne pitajte liječnika i ljekarnika

Za nuspojave ne pitajte liječnika i ljekarnika
Za nuspojave ne pitajte liječnika i ljekarnika
Autor:
Objavljeno: 1. srpanj 2018. u 19:00 2018-07-01T19:00:41+02:00

Na Dan državnosti tema HRT-ove emisije »Otvoreno« bio je prijedlog novog Zakon o zdravstvenoj zaštiti. Njih dvoje, doduše, o tome nisu pojma imali dok su na povratku s mora najprije milili cestom pred čvorom Bosiljevo u koloni dugoj 12 kilometara, da bi putovali do odredišta duplo duže nego inače. Neka se mili, jer ako ovoj zemlji treba turizam da bi živjela bolje od afričkih plemena i ako je gužva dokaz da je turizam živahan, onda je sat, dva njihovih života položen na oltar domovine, pa još na Dan državnosti, ama nikakva žrtva.
Sve je zapravo bilo i lijepo i dobro dok djevojčicu nije zaboljelo uho. Navečer ne samo da je boljelo, već na njega ništa nije ni čula. I prepala se. Jako. Zaludu joj je otac kazivao kako on s jednim valjanim uhom živi evo i 20 godina. Suze su frcale baš onako tinejdžerski. Pa je u vožnji vrtjela telefone, pa su se sjetili kako joj se već duže vrijeme čini da joj je uho puno smole, pa su na mah odlučili da će na hitni prijem čim se grada dočepaju. I bila je ona sretna od same pomisli da će ispiranje odčepiti sve kanale i da će leći sretna kako se tog jutra na Dan državnosti i probudila. Koliko je dobra u nje bila volja kazuje i činjenica da je uredno dobila debatu na temu je li Gorski kotar najljepši kraj ove zemlje. Možda zato što ima jake verbalne vještine, a možda zato jer je to uistinu tako.

Put s mora do hitnog prijema bio je dug. Sam prijem je bio pristojan i profesionalan. Sestra posve nalik Bernadette iz »Teorije velikog praska«, sve je obavila kako valja i ljubazno. Ni čekalo se nije dugo. Ali, vazda ima neki ali. Specijalizantica već s vrata ostavlja dojam nekog kome nije do pacijenta u gluho noćno doba. Zagleda u uho. Pita, je li bilo kupanja. Posve je to nalik navadi u većine liječnika da vas svaki put nanovo pitaju pušite li, ne bi li tako u čas riješili uzrok tom visokom tlaku, kao da osim pušenja nijednog drugog razloga za tlak nema. Pregledava ona uho, pa konstatira da je upala. Sjeda za kompjutor i piše; antibiotik, kapi jedne, kapi druge, za uho, za nos... Valjda tako treba. Idemo dalje, do prve dežurne ljekarne. Tamo čekaju zatvorena vrata, kamera koja te gleda umjesto očiju, mikrofon kroz koji govoriš, vratašca kroz koja daješ nepoznatom nekom recept ili dijagnozu s hitne. Nepoznat netko progovara: »Sve vam ovo treba!? Sve ćete uzeti?«. Što to pitanje znači?

Treba li pacijent biti i liječnik pa da zna treba li mu sve što je na papiru rukom liječničkom napisano?
– Tako su rekli. Valjda treba – govoriš u vrata, kameru, vratašca.
Unjkav glasa nastavlja svisoka. Lako mu je biti nadmen iza sedam brava.
– Za ove lijekove morate ostaviti polog od 200 kuna – kazuje.
Ok. Preko puta je bankomat. Diže se 200 kuna. Vraća do zatvorenih vrata apoteke. Onaj glasić međutim kazuje da ništa od napisanih lijekova ne ide u potpunosti na trošak HZZO-a i da će od pologa natrag korisniku tek polovica položenog novca.

– Zašto mi je samo prepisala tako skupe lijekove – usuđuje se na glas kazati prosječan korisnik usluga hrvatskog zdravstva.
– To neka vam kažu ona i HZZO – na to će, najblaže rečeno bezobrazno, onaj nevidljivi ljekarnik.
Iza zatvorenih vrata očito je stajao onaj kojem se evidentno ne sviđa to što radi, to da mu noću itko dolazi po lijekove, ne sviđa da ga ne razumiju kad posprdno pita »sve vam to treba«. S druge strane je očito onaj koji skriven iza svih tih zaštitnih mehanizama može dozvoliti sebi da piša po leđima pacijenata koji se nisu potrudili naučiti osnove rada liječnika i ljekarnika, stoka sitnog zuba koja u vjeri da tako treba trči po polog i ne pita pošto ni zašto. Dati savjet, objasniti!? Nema šanse! Nije njegov posao.
Ali... Ima internet. Ima činjenica da je u antibiotika katkad štete koliko i koristi. Ima činjenica da je specijalizantica dala antibiotik po svemu sudeći presnažan za ono što se kani liječiti. Nakapat će se kapi i čekati jutro. Sutradan, u ambulanti opće prakse, obiteljska liječnica gleda uho i konstatira da ona antibiotik ipak ne bi prepisala. Ili, da smo slikovitiji, krenuti s odabranim lijekom na upalu uha isto je kao s teškom artiljerijom krenuti eliminirati mrava. No, što sad s lijekom, onom neotvorenom kutijom teškom stotinjak kuna!? Vratit ćemo je apoteci, predlaže liječnica. Zove se apoteka i javlja se magistra koja odbija svaku pomisao da se ono što je iz ljekarne izišlo u ljekarnu vraća. Ipak, konzultirat će se. Pa se javlja ponovno, da bi ideju ponovno odbila.

Tad već poprilično snervanom roditelju na ostaje drugo nego da nazove ravnateljicu Gradskih ljekarni, koliko god »agresivno« bilo. I javi se ona, i sluša ljubazno, ili taman tako da u startu znaš kako na kraju od svega neće biti ništa. Pravila službe su pravila službe. A to što vam je, što nam je, sustav takav da se korisnik na koncu osjeća kao izigrani luzer!? Pišite nam primjedbu, pa ćemo vam odgovoriti, veli glavnokomandujuća. Koja korist, koja svrha kad za dva dana treba ljekarniku predati recept ne bi li se tako makar pola pologa vratilo. Nema šanse da odgovor ranije stigne. Zato se ide u apoteku, da bi se i opet ugodno popričalo s apotekarkom. Ako ništa, ono o tome zbog čega onaj televizijski naputak da se o nuspojavama posavjetujemo s liječnikom ili ljekarnikom više ne vrijedi pišljiva boba. Pitanja je stotinu; od toga zašto je mlada liječnica ispisala hrpu skupih i očito nepotrebnih lijekova poput spreja za nos koji teži 80-ak kuna, preko onog zbog čega dežurstva u ljekarnama obavljaju mrzovoljni, bezobrazni ljudi koji vam pod nos turaju zagonetke a ne savjete, do toga košta li ovu državu išta činjenica da će puna kutija lijekova u smeće.

– Mi smo učinili sve najbolje što smo mogli – zaključuje magistra.
Svi su učinili sve što su najbolje mogli, osim, eto roditelja koji je pljunuo koju kunu da bi lijekove bacili!? Što je to on najbolje učinio, osim što se sudario s lancem nesreće koji jednostavno ne razumije, jer najblaže rečeno nije logičan. A takav je kakav je i zbog toga što svi važni akteri u lancu nemaju nikakve volje mijenjati išta. Dobrih, izvrsnih liječnika, dobrih apotekara, dobrih ljudi tu itekako ima, ljudi koji svemu usprkos vole to što rade i rade to dobro. No, sustav je loš, kompliciran i složen taman tako da na koncu ostaje krajnjem korisniku samo frustracija, kako zdravstvenim sustavom, tako i koječim drugim.
Na Dan državnosti, posve prigodno se u emisiji HRT-a »Otvoreno« pričalo o zdravstvu. Nedostajalo je samo da netko konstatira kako nam je zdravstvena zaštita bolja nego u Africi. To, i nauk kako valja katkad poslušati staru baku, pa ako ne kapati maslinovo u uho, onda barem ugrijati komad crvenoga luka, pa ga na bolno uho prisloniti da više ne boli.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka