Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 27° 1
Sutra: 27° 31° 2
18. lipnja 2018.
Na kraju krajeva Siniše Pavića

blog Za hišo!? Pripravljeni!

Snimio Vedran KARUZA
Snimio Vedran KARUZA
Autor:
Objavljeno: 21. svibanj 2017. u 9:30 2017-05-21T09:30:00+02:00

Piši premijeru, piši predsjednici, piši vitezu Raineru ako ništa jer tko će ako neće vitez znati što je čast i ponos i dignitet i sve

Najlakše se iznervirati! Taman se, recimo, navikneš na pravila tog bezumnog dana od izborne šutnje, izmišljenog valjda u spomene na onu povijesnu hrvatsku šutnju, taman kreneš s guštom analizirat kojom je to haljinom glumica Robin Wright porazila kolegice na crvenom tepihu filmskog festivala u Cannesu, ili se oštriš veseliti trijumfu NK Rijeke, kad ti pogled padne na tisak.

A tamo i naslov – »Glave mu došli gejevi!« Glave došli oni ni manje ni više nego našem Jacquesu eurovizijskom. Nabili mu na nos fanovi Eurosonga ono davno neko dostignuće, činjenicu da je je bio nominiran za Homofoba desetljeća od strane Zagreb Pridea.

Evo piše Slobodna Dalmacija da je mogao biti i bolji od 13. mjesta samo da nije onomad kazivao i to da su istospolne zajednice »bolesne«. Pače, lijepo su u spomenutoj tiskovini našli i obrazloženje nominacije iz 2011. godine koje među ostalim kaže i ovo: »Dok Thompsonova publika urliče ono što on neće iz oportunističkih razloga, Jacques Houdek o nama govori ono što više ne čujemo niti sa saborskih govornica.«

Plete to staro obrazloženje nominacije još štošta, recimo da je pjevaču najpoznatija pjesma »smiješni propagandni uradak HDZ zna iz vremena najveće Sanderove moći«, a onda proročanski kazuje kako je uza sve malo falilo da baš Houdek završi na, kako piše, najpederskijem medijskom događaju koji postoji – Eurosongu.

I evo ga, par godina kasnije baš je Jacques naš predstavnik na Eurosongu. Pače odigrao je nastup za dvojicu, digao nas tamo gdje odavno nismo bili, a mogli smo i više da mu »glave nisu došli gejevi«.

I nećeš se iznervirat! Jacques izdrži, dođe ti da vrisneš. Izdrži ili brate sjedi pa se ulovi tinte i gušjeg pera i piši. Piši premijeru, piši predsjednici, piši vitezu Raineru ako ništa jer tko će ako neće vitez znati što je čast i ponos i dignitet i sve.

Ali, ništa. Niti Jacques piše, niti itko od naših velemožnika ima potrebu oglasiti se i javno reći - ostavite Jacquesa na miru, nema u njege mržnje, a glazba je ionako tu da spaja ljude, a ne da dijeli, My Friend!

Houdek sve mora istrpjeti sam i pomiren sa svim kad je već ostavio na pozornici ukrajinskoj, onoj istoj s koje je naš premijer lansiran u orbitu, i srce i dušu. Zna Houdek da nisu predsjednica i premijer da ih se zivka za svaku pi..... Ili, bar do jučer, nisu bili.

Marko Perković Thompson. Priču dugo koliko i naša neovisnost jamačno znate, poglavito njen najnoviji odlomak. Ne daju mu Slovenci da u Mariboru pjeva. A Oliveru recimo daju. Mirjana Hrga je na RTL-u tome posvetila brižan i zabrinut prilog, potjeravši i novinara da na licu mjesta ispita zašto Ceca može, a Marko ne.

Ajde što Marku pjevati ne daju Švicarska, Njemačka, Austrija, ali da ga Slovenci maltretiraju, e to nema smisla. Pa je Marko zavapio u nevjerici se pitajući javno hoće li državni vrh više reagirati. I gle čuda, reagirali svi redom. U ime izborne šutnje.

Predsjednica koja smatra da je pjesma ta koja samo spaja, premijer koji je promptno zatražio detaljnu informaciju o ovom slučaju od naše veleposlanice u Sloveniji, dok je MVP krenuo u ofenzivu ne bi li slične situacije izbjegli u budućnosti.

To je ono javno. Ispod žita vrag će ga znati što se sve poduzima. To je ono fino vanjskopolitičko tkanje. Teško je recimo vjerovati da predsjednica nije nazvala kolegu Boruta Pahora kad se već dotični usudio kazati da nije poznavatelj opusa Marka Perkovića Thompsona.

Bit će da je zazvonio Pahoru crveni telefon i da ga je predsjednica natjerala da prisloni uho na slušalicu te posluša neke od najvećih Thompsonovih balada. Ili mu je objašnjavala da ima pjevača koji za ozbiljan honorar i stisak ruke radije ne pjevaju, pa se ovakvi međunarodni skandali mogu i drugačije rješavati.

Ili ga je možda upoznala s činjenicom da je naš nacionalni pjevački prvak nema dugo uselio u novi veliki stan pa uz stresno biranje namještaja da paše uz boju zidova ne treba još briga.

Na koncu, ako itko iz publike i vikne za hišo pripravljeni, pa zar to ne zvuči meko i nekonfliktno kako uostalom mekan i beskonfliktan i je slovenski jezik. A ako baš taj slovenski predsjednik ostane imun na sve, ako ne poduzme ništa da liši stresa onu za koju portali kazuju da nikad nije imala skladniju figuru, ostaje njoj onaj kapitalan dokaz za kraj koji kaže – Ceca može, a Marko ne!?!

Na to bi i kamen zarosio, ali Slovenac je to koji je ili do ibera odan svom glazbenom ukusu, ili je samo svjestan onog što su u obrazloženju nominacije Jacquesa Houdeka napisali ljudi iz Zagreb pridea, onog da Thompsonova publika urliče ono što on iz oportunističkih razloga neće! A to je i mržnja i veličanje fašizma.

Elem, odavno se državni vrh nije ni na što tako jako uzmuvao koliko se upeo da zaštiti lik i djelo svog omiljenog kantautora. Takav se angažman zapravo na ovim prostorima, a bome i šire, ne pamti baš.

Marku Perkoviću Thompsonu bilo je dovoljno zavapiti i evo ih, baš kao da je to što mu ne daju pjevati u Mariboru udarac na čast i slavu kompletnog nam naroda. A nije.

A kako život ima tu sklonost da plete začudne neke priče, usred Thompsonove žalopojke i ultimativnog traženje od Slovenaca da ga puste da recitira omiljene stihove usred Maribora, u Splitu je preminuo Miro Bogdanović.

Priča kaže kako je baš u njegovu konobu Stefanel onomad davno za stol novinarima Ferala prišao kovrčavi mladić i dao im audio-kazetu na slušanje. Na kazeti i ona pjesma što je na koncertima ima običaj publika započeti pjevajući za hišo pripravljeni.

Kazetu su Feralovci odnijeli put Radio Splita i sve ostalo je povijest. Povijest je na žalost i to da Miru Bogdanoviću nikada nisu oprostili što je dijete iz miješanog braka, da su mu dizali u zrak Stefanel, da su ga dva mjeseca držali u zatvoru pod optužbom da je jedan od onih koji su sami sebi stavili eksplozivnu napravu u prostorije »Dalmatinske akcije« makar je bio jedan od njenih osnivača, da je i zatvoru maltretiran, da mu je godinama bilo nemoguće raditi išta pogotovo u doba od vladavine prvog hrvatskog predsjednika.

Čovjek je volio grad u kojem se rodio, a to je jedno vrijeme bio neoprostiv grijeh kad ti je otac vojno lice. Sva i da je htio nije se imao kome požaliti poput kovrčavog dečka koji se proslavio nakon što je u Stefnelu ostavio kazetu na slušanje.

Za zaslužiti tu i takvu vrstu pomoći što je danas ima pjevač, ipak treba znati otpjevati pravi stih. Elem, ako smo već pustili da Jacquesa glave dođu gejevi na priredbi na kojoj je, kako reče, toliko uživao, nema šanse da damo da Marka Perkovića Thompsona dira itko.

Izgubljena mariborska bitka tek je uvod u estradno-političku ofenzivu. Zvat će predsjednica, premijer, ministri gdje god treba ikoga god se mora. Zauzet će se za slobodu pjevanja k'o da im je to zadnje u životu. A ti dragi Žak, ha, izdrži!

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka