Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 13° 6
Sutra: 13° 13° 6
12. studenoga 2019.
Na kraju krajeva Siniše Pavića

blog Vjetar nek' nosi sve u dim

Vjetar nek' nosi sve u dim
Vjetar nek' nosi sve u dim
Autor:
Objavljeno: 15. ožujak 2015. u 10:44 2015-03-15T10:44:59+01:00

Čast politici kao takvoj, ali dolazi vrijeme kad bi samo moglo biti bitno - radi li se posao odgovorno i pošteno, i pruža li se onima koji su birali usluga vrijedna novca

Što ti je godina dana! Ništa! Prođe to za čas, da se ni okrenut' ne stigneš. Evo recimo, što ima da su nam na vrata kucali dimnjačari da provjere stanje u dimovodima, a evo ih opet. Doduše, lani su šetali u paru, ove godine mahom ide samo jedan naokolo, ali to, dakako, ne mijenja lijep običaj da se ljudstvo hvata za dugme čim garavu opravu vidi.

   U redu je to, a ne da se poslije tučemo po glavi i pitamo gdje nam je pamet bila. Elem, lani u ovo doba, dok su u paru šetali dimnjačari jednim zagrebačkim kvartom, jedna je savjesna predstavnica stanara raskrinkala malu, ali znakovitu prijevaru jedne male, ali »poduzetne« tvrtke što obavlja dimnjačarske usluge. Ekipa je jednostavno »neukom« narodu - jer danas svi sve moramo znati, pa i kad su dimnjaci u pitanju - naplaćivala i ono što su radili, i ono što radili nisu. Koja kuna amo, kuja kuna tamo i skupi se tisuća na tisuću. Trajalo je to godinama, sve do trena kad predstavnica stanara u prvom mandatu nije pozvala Gradsku skupštinu pa priupitala zašto je usluga tako skupa. Možda će se neki i sjetiti, pisalo se na istom ovom mjestu kako se tad pokazalo da sustav itekako može funkcionirati kad ga se malo pogura.

Uključio se u igru i inspektor, pisale su se prijave, izlazilo na teren, da bi na koncu sedam stanova male zgrade dobilo povrat novca i jednu godinu besplatne usluge. I, evo ga! Došla je ta godina, godina besplatnog čišćenja dimovoda! Uđe tako mlad dečko u zgradu. Ima sreće. Dobro je tempirao vrijeme pa je sve stanare ulovio kod kuće. Odradi svoje, pa ispiše račun prije nego li će ga dati istoj onoj predstavnici stanara na potpis. Ona mu tada reče kao bi valjalo gazdi kazat da je ove godine obećao besplatnu uslugu te mu ukratko ispriča što se to lani događalo. On sluša, potvrdno kima glavom te veli: »Istina je, ima vam danas svašta.« Pritom priča kako su njega preveslali dvije zgrade dalje, stanari koji su mu tek nakon obavljena posla kazali da nemaju ni predstavnika, ni pričuve, ni tvrtke koja se bavi održavanjem njihove zgrade. Odnosno, od njih teško da će se naplatiti.

   - Jest, ima svašta - sad veli i predstavnica stanara.

   - Jest, toliko ima svašta, da je svašta došlo pod normalno – na to će mladi dimnjačar.

Rok trajanja

Onda su još malo analizirali specifikaciju. On objašnjava što je sve pogledao, a što nije jer ne treba. Lani je sve trebalo. Ali, bilo pa prošlo. I taman kad se činilo da je sve došlo svome nekom sretnom kraju, priupita njega predstavnica stanara je li u stanu u prizemlju otvarao ona vratašca neka, tek da vidi koliko se čađe od zadnjeg puta tu skupilo. Inače, vrata su to koja prijašnja garnitura njegovih kolega nikad otvorila nije u desetak godina, ali je uredno i taj pregled naplaćivala. - Jesam. Sve čisto! - na to će mlad momak.- Super – na to će ona. Normalno i nenormalno. Ako je igdje teško, pače nemoguće odrediti što je normalno a što nenormalno, onda je to Zagreb, grad koji možda ima, a možda i nema gradonačelnika koji iz pritvora uredno vodi grad, ili barem određuje koja će ga od brojnih njegovih zamjenica mijenjati. Nema te »Kuće od karata«, nema tog »Bostonskog prava«, nema te »Igre prijestolja« koja bi, da ih tristo vrsnih scenarista radi, znala iskonstruirat priču nalik ovoj što je piše gradonačelnik što 365 dana u godini ne staje. Samo, i nije ovo priča o gradonačelniku Zagreba, a nije ni priča samo o dimnjačarima, ono malo njih koji su skloni nenormalno prakticirati kao normalno. Ovo je zapravo priča o Ivanu Kovačiću, prvom čovjeku Omiša, ako ne i priča o glasačima kojima je jednostavno dozlogrdilo da im muda prodaju pod bubrege. Omiš je svijetli primjer kako, na sreću, sve ima svoj rok trajanja.

Sto godina uhljeba

Sto godina SDP, sto godina HDZ, sto godina skupog plaćanja usluge koja na papiru izgleda impresivno a u praksi se ni pola toga ne realizira i ne napravi. Sto godina uhljeba po ovoj ili onoj liniji. Sto godina građenja mreže koju nitko ne dira, jer je svakoga, što manja što više, dotakla. Sto godina, ali sve do jednom. Sve do trena dok se u Omišu ili maloj zgradi u jednom zagrebačkom kvartu, ne nađe netko tko će se zapitati - svega mu, pa dokle!? Građanstvo Omiša zaželjelo se reda. Ivan Kovačić očito im je dao garancije da će grad vodit onako kako bi i svoje kućanstvo. Čast politici kao takvoj, ali dolazi vrijeme, barem na ovim lokalnim, gradskim, općinskim razinama, kad bi samo to moglo biti bitno - radi li se posao odgovorno i pošteno, i pruža li se onima koji su birali usluga vrijedna novca. Ništa više, i ništa manje. Na tome će se, ako bude sreće i pameti, padati i prolaziti, a ne na ružama što se dijele za 8. mart, na kiflama, kemijskim olovkama, praznoj demagogiji, ili pak na ekskluzivi zbog koje se raspreda zašto je to premijer zabranio fotoreporterima da ga uslikaju s Predsjednicom. A kad je tako, onda vući paralele s dimnjačarima iz ove priče i nije besmisleno.

Naplatiti sve, a ne uraditi ništa može se i moglo se, ali doći će doba kad će i to stati. A onda kom' obojci kom' opanci. Scenarij bi recimo mogao biti ovakav. Nije, naime priča s mladim dimnjačarem završila tek tako. Nije završila uopće. Prije rastanka, momak je zamolio čašu vode, još jednom se konstatiralo da svašta nešto danas ima, a onda je otišao. Zadovoljstvo je bilo vidjeti da je, nakon toliko godina, netko svoj posao obavio kako valja. Ali, ne lezi vraže, i vrag je sumnja, i tko se jednom opeče puše i na hladno. Jedan telefonski poziv susjedi iz prizemlja bio je dovoljan. Dovoljan da se dozna kako se ona vratašca u prizemlju, ona iza kojih možda je a možda nije čađa, opet otvarala nisu! - Ma, ne mogu vjerovati – promrljala je sebi u bradu predstavnica stanara. I što sada!? Zapravo, ništa. Ništa, ali samo zato jer je ovu godinu usluga mukte, pa da je napisao mlad dečko i tristo stavki, nitko oštećen nije. Ali dogodine, u ovo neko doba, kad i opet dođe vrijeme za kontrolu dimovoda, sve se čini da će i pregled dimnjaka i pregled onog tko posao obavlja, biti znatno rigorozniji. Samo konačno treba htjeti, a ne se hvatati za dugme.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.