Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: °
Sutra: ° °
26. rujna 2018.
Na kraju krajeva Siniše Pavića

blog Svijet vrata do

Boris Scitar/PIXSELL
Boris Scitar/PIXSELL
Autor:
Objavljeno: 20. studeni 2016. u 10:45 2016-11-20T10:45:26+01:00

Šibenik, Gorski kotar, Rijeka u seriji »Novine«, teme koje su svjetske i naše, mladost koja režira bez kompleksa, kina jutrom koja su puna u zemlji koja je svoje kinoteke davno upokojila, budućnost koja se čini posve opipljiva

Već godinama, u ovo neko doba, ima Zagreb svoj film festival, Zagreb film festival. Ako je nekad to i bila mala manifestacija, mala kad je običnim brojkama mjeriš, kroz godine je narasla toliko da je ne možeš promašiti. No, nije da ti se baca pod noge poput onih dama što na ulici u ruke prolaznika silom guraju časopise s vjerskom tematikom.

Ovaj festival vabi sam od sebe, sadržajem, programom, činjenicom da se u malo dana nasloži film do filma, a svaki drugačiji od onog što nude multipleksi, televizija i pokoja jedva preživjela videoteka. Pa možeš voljeti ili ne, možeš planirati godišnji odmor da si čim ćešće na ZFF-u, a možeše se praviti da te se ne tiče. Sve je legitimno, jer dok jedni hrle odgledati filmove koji do kosti grizu u život, drugi će poput visprenih pubertetlija kojima se sve stvarno čini laž, a sve virtualno istina, kazati kako im se ne da gledati još jedan socijalni film sniman za nagrade. Jer, znaju šatro oni, samo socijala nagradu dobiva, a to hoće reći, kažu sveznalice, da je »glavni lik u gadnom problemu, pa se hoće ubiti, pa mu dođe prijatelj i kaže nemoj, pa se sve završi kako je i počelo, s problemom«.

No, narasti će ovi najmlađi, stasat će poput mladosti koja je utorak ujutro dupkom napunila kino Tuškanac da bi gledala film Hane Jušić »Ne gledaj mi u pijat«. Puno kino u pola jedanaest ujutro! Ima ih što na nogama stoje. Ima i starijeg svijeta, ima lica što su u isti čas i nehajna, željna života i životna veselja, ali i istinski zamišljenja, zabrinuta zbog svijeta kao takvog i spremna za neku svoju malu akciju. Guštaš ih nekako gledat, slušat, čak i kad se čini da žive u iluziji. Samo, bolje iluzija nego ostaviti sve svoje snove negdje daleko iza i živjeti u uvjerenju kako nade ionako nema, već ima samo preživljavanje.

Prekrasno sivilo

Hana Jušić snimila je velik film. Upalila je kameru, prigušila svjetlo, izabrala sjajne glumce i krenula pričati priču. Priča nije lijepa, grča je u želucu podosta i počesto dok se gleda i sluša. Teško je voljeti film u kojem nijedan junak zapravo nije pozitivac. Svi su samo ljudi, ljudi koji nisu uspjeli u mnogočemu. U tih malo kvadarata stana u kojem glavni junaci žive, skupilo se čemera za napunit petsto kvadrata stambenog prostora. A Marijana, tako je glavnom liku ime, koliko god snažna bila nema force iskoračiti u slobodu. Ako slobode uopće ima.

A Mia Petričević koja glumi Marijanu, ne da nije naturščik već je istinski junak kako je junak svatko tko se bezrezervno baci u novi neki izazov ne misleći kako će to, ponajprije po njega, po nju, završiti. A Šibenik u kojem se sve to odvija, prekrasan u svom svom sivilu. Jer gradovi znaju biti prekrasni kad ih se ne tretira kao kičaste razglednice i goblene. Ljetna sparina, ljudi u kanotjerama, prašina, šporkica, seks u starijeg svijeta, plastične posude s lošim paprikašema, žilavo meso iz velikog supermarketa, šnicle pohane natopljene uljem, televizija na kojoj se non stop vrti nekakva nogometna utakmica, škrtost na riječima, gesti, dodiri, grad u kojem ima mora ali i onih koji kraj mora jednostavno prolaze. Ovo je film koji priča priču koja se mogla dogoditi bilo gdje, ali ga nije mogao snimiti ni odglumiti bilo tko. I da, nema u njemu ni Srba ni Hrvata, ni ustaša ni partizana, makar se Marijanin otac zove Lazo. Hana Jušić je jednostavno odlučila otići dalje, tamo gdje je njen redateljski nerv vodi, pa ispričati priču najbolje što zna. A zna.

Korak dalje

Nevio Marasović je pak krenuo u Gorski kotar. Onda kad je najljepši i najsuroviji, usred zime. Da je samo upalio kameru i pustio da snima svu tu divljinu, snjegove, mećave, kolodvore i kolibe, napravio bi puno. Ali, njemu i njegovoj ekipi vrag nije dao mira pa su krenuli snimati, bome, horor. Goran je filmu ime. Kino Tuškanac i opet puno. Domaći film se opet voli. Gledaš film i prepoznaješ neke reference iz nekih drugih filmova koje su te na neki dobar način formirali. Sjetiš se i kako ono pubertetsko derište koje ne voli »socijalnu tematiku«, voli po mali milijun puta pogledati »Nemilosrdne gadove«. Poznat ti taj snijeg, prazan kolodvor, peć što prži preko mjere, ono groteskno cijelo pečeno janje na velikom stolu. Kakav »Fargo« i ledena prostranstva Tarntinova kojima tjera osmorku. Imamo mi Gorski kotar. A nakon filma samo jedan glas iz publike kojem se nije svidjelo što svi glumci ne govore po delničaki. Jer nije važno, ili barem nije važno koliko činjenica da se svi trude govoriti k’o Gorani, i koliko istina da je filmsku posvetu dobio komad svijeta kojeg se televizijske ekipe sjete samo kada treba napraviti prilog o tome kako se snijeg lopata. Dobar film. Film koji priča priču, čistu žanrovsku, za koju vam ne treba studij povijesti pa da je razumijete. Jer, Marasović je odlučio ići korak dalje, tamo gdje ga vodi njegova redateljska znatiželja i pričati priču.

Šibenik, Gorski kotar, Rijeka u seriji »Novine«, teme koje su svjetske i naše, mladost koja režira bez kompleksa, kina jutrom koja su puna u zemlji koja je svoje kinoteke davno upokojila, budućnost koja se, makar u tih tjedan dana ZFF-a, čini posve opipljiva, ako već nije i svijetla. Taman je tako da, koliko god se nekom činilo blasfemično, poželiš da se ne stane, da se ide dalje, da se snima posvuda, a da nije samo Zagreb, da punokrvne svoje filmove dobiju i druga malena mjesta srca naših.

Tomo je jednostavno bio Vukovarac. Ma, Tomo je bio i iz Rogoznice. Tomo je onaj koji je stalno vozio stari tomos po grdoj uzbrdici. Tomo je bio čovjek ugodna baritona. Tomo je znao pričati priču. Priču u kojoj je bilo ponajviše života i onda kad se spominjalo zarobljeništvo, ranjavanje, palež, glad. Tomo je znao pričati priče, onako kako to znaju Hana Jušić i Nevio Marasović. I da je tu, možda bi imao stotinu prigovora na filmove, ali bi tjerao mladost da ide dalje, da je znatiželjna, da snima, da se ne boji ničega. Pa da jednom i njegov Vukovar bude glavni glumac u nekom filmu, ali ne ovaj što ga se prigodno ušminka samo za Dan sjećanja, već onaj pravi, svakodnevni sa svim svojim ožiljcima i borama, onaj što je lijep i filmičan jer u njemu žive ljudi koji peku pohane šnicle pa im se nekad omaken da su šnicle previše ulja posupale onako kako ulje supa žilavo meso iz velikog trgovačkog lanca.

Dok zastupnici trebaju tablete, dok drže prigodničarske govore i daju pusta obećanja, mudar neki svijet ide dalje. Jer, granice ne postoje. Svijet je tu vrata do, samo valja zakoračiti, ako je snage, snage koju Marijana koja ne da da joj se gleda u pijat, zapravo nikada nije imala dovoljno.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka