Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 15° 2
Sutra: 15° 15° 2
26. rujna 2018.
Na kraju krajeva Siniše Pavića

blog Svi naši folkloraši 

Foto Hrvoje Jelavic/PIXSELL
Foto Hrvoje Jelavic/PIXSELL
Autor:
Objavljeno: 3. rujan 2017. u 18:55 2017-09-03T18:55:00+02:00

Među folkloraše se, eto, ide dobrovoljno, a to katkada i nije tako lako shvatiti, recimo iz pozicije čelne žene  oružanih nam snaga

Ako je prošli tjedan hrvatska državljanka R.P. (70) i zaboravila kupiti tjednik »Gloria« makar je opako nakanila dodati još koju kunu da lijepa torba što ide uz tiskovinu bude njena, ovaj tjedan nije smjelo biti pogreške.

Jer, jedno je lijepa torbica, a nešto posve drugo ekskluzivna ispovijest hrvatske predsjednice Kolinde Grabar -Kitarović pod potentnim naslovom »Moj dnevnik iz Australije i Novog Zelanda«. Razloga za budnost pronašla je naša sugrađanka mali milijun.

Ako je primjerice preko pola milijuna Francuza poletjelo na kioske ne bi li kupili francusko izdanje časopisa Elle dijelom posvećeno Brigitte Macron, supruzi francuskog predsjednika, e pa ne možemo ni mi ispast papci pa da ne razgrabimo cijelo izdanje tiskovine u kojoj nam predsjednica kazuje kako je bilo tamo daleko.

Dobro, Brigitte ima bolju startnu poziciju, ima tu nazovi ljubavnu priču s 24 godine mlađim suprugom, ima modni izričaj o kojem se priča, šeta Elizejskom palačom a ne Pantovčakom, ali patriotizam je jednak za sve, i za nas i za njih zbog kojih je razgovor supruge francuskog predsjednika zaslužio vrtoglavih 30 milijuna pregleda.

Elem, kupiti tiskovinu da se s nje žurno otrgne celofan zubima i zaroni čim prije u ekskluzivni putopis bio je imperativ. A ako baš ne ide nikako drugačije, šerat će se ispovijest preko fotokopirnih aparata ne bi li se istina o Australiji i Novom Zelandu čitala uz more, u prijevoznim sredstvima ili jednostavno u lijepim trenucima dokolice.

Dokolice s ozbiljnim prizvukom. Jer, samo će se naivcu činiti kako nema nikakve težine u tome što je zahvaljujući posjetu Tarnga ZOO-u predsjednica upoznala australsku faunu, pritom izrazivši ozbiljan žal što je protokolarno vrijeme bilo dovoljno tek za uobičajenu šetnju, ali ne i za to da se iz prve ruke okusi draž penjanja na konstrukciju konopaca i letvi što se protežu iznad staništa životinja taman da ih se odozgo vidi. U Hobbitonu se, recimo, predsjednica uvjerila da suvremeni turisti žele novu vrstu zabave, bijeg u svijet mašte. Želja je u njih toliko jaka da i po kiši nadiru.

No posebno je dirljiva iskrenost što ju je iskazala opisujući svoj doživljaj gledanja brojnih amaterskih folklornih skupina naših iseljenika. »Njihov osmijeh otkriva da ih nitko nije tjerao da se bave folklorom, već su sretni što se druže i plešu i tako čuvaju tradiciju svojih predaka«, piše predsjednica dok opisuje svoje iznenađenje svim tim uloženim trudom naših plesača folklora.

Među folkloraše se, eto, ide dobrovoljno, a to katkada i nije tako lako shvatiti, recimo iz pozicije čelne žene domaćih nam oružanih snaga. S druge pak strane, dobar dio ekskluzivne ispovijesti zapravo je i jest suočavanje s našom prošlošću, nalaženje razloga da se pomisli na »naše prve iseljenike koji su mjesecima, često u nehumanim uvjetima na brodovima, tražili novu domovinu da bi preživjeli«. I baš je tamo na australskom i novozelandskom tlu predsjednica našla razloga za ponos uslijed činjenice da su potomci naših iseljenih Hrvata danas ugledni neki ljudi.

– Razmišljam o tom povijesnom obratu: obitelji koje su upravo zbog čestih havarija vinove loze morale pobjeći s rodne grude, uglavnom iz Dalmacije, danas su predvodnici u proizvodnji vina u novoj domovini!, piše tako predsjednica.Ne bi bilo pritom čudo da snuje i neke nove povijesne obrate recimo o uspješnim potomcima svih onih koji danas odlaze s rodne grude put Irske i Njemačke, mahom Slavonaca, taman da im djeca budu uspješni ljudi vrijedni kakvog novog državničkog posjeta. Ima, dakako, u materijalu pomno pisanom i Maora, pozdravljanja nosevima, gejzira, spomena vrijednosti očuvanja hrvatskog jezika, nešto malo o gospodarstvu da bi se na koncu dojmovi saželi na bitno konstatacijom da su, dojmovi, doista izvanredni.

»Možda će zvučati banalno, ali bilo je lijepo, uzbudljivo, nezaboravno i nadasve korisno«, kazat će predsjednica. Hrvatska državljanka R.P. (70) na to će sa zadovoljstvom zatvoriti stranice omiljene tiskovine, pa se prepustiti razmišljanju o lagodnom životu dostojnom čovjeka, čak i onda kad vam ne daju da svisoka gledate životinjska staništa, već da samo uz njih protokolarno šetate.

Razgovor sa suprugom francuskog predsjednika tome teško da može blizu. Više se nama plašiti one štikle s kojom je supruga predsjednika Amerike Donalda Trumpa zagazila u poplavljeno tlo Houstona, pa se sada samo piše o štikli nedostojnoj tragedije koja je zadesila Ameriku, kao da drugo na svijetu ne postoji.E da, dojmovi su bili izvanredni. A biti pod dojmom može se dugo.

Taman pred izlazak ekskluzivne ispovijesti predsjednica je došla na Kornate na desetu obljetnicu jedne od naših ponajvećih tragedija. Istinabog, nije dozvolila sebi gaf da na kamen kornatski dođe u štiklama kako bi to jamačno pokušala učiniti žena američkog predsjednika, ali vrag je taj dojam, i vraga je taj fotoaparat, i vraga je onaj klokan, i folklorne skupine, i Maori, i gejziri, i filmski setovi su vrag. Kao po nekoj navici predsjednica se u jednom trenu okrenula, nasmiješila, otpozdravila razdragano i mahnula put objektiva.

Možda baš ništa loše mislila nije, ali je i opet baš sve tu bilo krivo. Tamo gdje je mjesto pijetetu i pognutoj glavi, dogodio se širok osmijeh. A slika govori tisući riječi. Ili, slika govori dovoljno da naša sugrađanka R.P. (70) od ushita što ima i boljih razloga od torbice da pohita na kioske, preko noći padne u dublje razočaranje. I ništa tu nije pomogla konstatacija SDP-ova načelnika općine Tisno, Ivana Klarina da ne može jedan fotografija biti mjerodavna za opći dojam.

Brigitte je nama daleko, Melania isto, a ovo je ono što mi imamo. Fotografija s Kornata sa smiješkom, atraktivni požari, cijevi od vode što pucaju u stanovima premijerskim pa da su jednake poplavljenim kućama sirotog puka. Sva ove godine bile su malo da bi u nas naraslo političara od formata, ili barem savjetnika njihovih koji će im kazati što se smije a što ne smije, što jemudro, a što ne.

Narodu prići bliže ultimativna je zadaća čak i za onog groznog glavnog lika TV serije »Kuća od karata«. U nas je važno odnaroditi se čim prije, popet se na one letve s kojih se s visoka gleda što ima u staništu. Sa smješkom koji, kako god okreneš, »otkriva da ih nitko nije tjerao da se bave folklorom, već su sretni što se druže i plešu i tako čuvaju tradiciju svojih predaka«.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka