Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: °
Sutra: ° °
23. listopada 2019.
Blogovanje ludom radovanje Siniše Pavić

blog Sve je za pet, ako je EU nogomet

Foto Sergej DRECHSLER
Foto Sergej DRECHSLER
Autor:
Objavljeno: 24. siječanj 2012. u 17:28 2012-01-24T17:28:34+01:00

Dobar nogomet je dobar nogomete, dobili smo prigodu zaigrati ga kad tad. Sad je samo važno da nas u toj ligi ne selektiraju i ne vode kojekakvi Maleši, Mamići. A i taj Blatter, sunce mu, nije čovjek od povjerenja....  

Evo prođe prvi dan otkako smo, i definitivno, odlučili biti dijelom Europske Unije. Dan i noć, koja je, uzgred budi rečeno, barem u slučaju autora ovog teksta, bila kaotična posve. Košmar čisti, sve puno krvi, osvete, rata, bombardiranja, bjegova i straha. Hrvat prosječan, pa još euroskeptik, rekao bi - eto ti ga na, ako laže koza, ne laže san, kako ti se snovidjelo tako će ti i biti! Hrvat prosječan, pa još eurofil, jamačno bi kazao - eto ga na, ostavio si u prvoj noći europejskoj, sva sranja iza sebe, a to ne može biti nego dobro! Prosječan Hrvat, pa još psihoanalitičar, jamačno bi u snu našao tek kakav dokaz posvemašnje krivnje i lošeg odnosa s najbližom obitelji i bio bi, vjerojatno ponajviše, u pravu.

Noć, k'o noć. Dan isti kao i bilo koji drugi, gledali unatrag ili put naprijed. Čak se i „Larin izbor“ vratio na male ekrane, a to uistinu ne govori ništa - ni da smo u Europi niti da smo izvan nje. Više smo, barem što se televizija i njihova programa tiče, nigdje. A to hoće reći da je prvog dana našeg EU življenja supruga plaćala račune (tako je to hrvatsko muško uredilo znatno prije europezacije op.a.), suprug žica sitno za kavu, malica brije o svom rođendanu, nesvjesna financijskih ograničenja, gorivo je na rezervi, a i poskupjelo je, rukometaši spušili na dan referendumskog da, a Crnogorci pustili Srbima u vatrepolu pa tako izbacili Hrvate. Što se, dakle, promijenilo i što će se, dakle, promijeniti!? Odnosno, zašto smo uopće glasali za ulazak u EU i zašto je uopće jedna mala obitelj navijala da rezultat bude za!? 

Nakon svih vođenih mučnih javnih rasprava, kvazi argumenta, fobičnih ispada, dociranja s visoka, nikakve propagande, bahatluka svake vrste, svega i svačega što nas je samo odbiti moglo, u ovoj je obitelji svatko ipak našao neki mali razlog da navija za. Ne onako žestoko kao Armada, ali jest 'žestoko' koliko je žestoko navijanje u kauč fanova kad god igra Hrvatska, ma koji god sport da je u piranju. Svidjelo se kome ili ne, bilo infantilno ili ne, na koncu je, barem što se ove male zajednice tiče, presudio Vilim Ribić koliko god inače bio antipatičan i mali Bruno iz Požege, prvašić koji je sve bitno sublimirao u rečenicu: "Europska unija je puno država. Hrvatska će brzo u EU, to će biti dobro jer se tamo igra dobar nogomet, a ja volim igrati nogomet!" Ribič je, pak, usporedio čitavu situaciju s dobivenom prilikom da konačno zaigramo veliku utakmicu. I to je bilo to, jer lako je voljeti i željeti dobar nogomet. 

Lako je s čežnjom u srcu gledati svjetla Nou Campa i majstorije čudesnog veznog reda Barcelone. Svi ispod metar 70, a svi majstori. Stadion vazda pun, trava vazda zelena, garant je i pivo stoput slasnije kada Messi zabije. Sve se čini tako blizu i dohvatno dok igrači trčkaraju u kutiji zvanoj televizor. Sve se čini kao da smo mi to nekada imali, barem ako je suditi po romantiziranim sjećanjima naših očeva. Sve se čini da smo to i zaslužili, ako je istina da Modrić vrijedi 50 milijuna eura. Sve se čini, a ništa tako nije. Umjesto Nou Campa imamo loptanje vrijedno tek kakve livade u pripizdini. I tako već godinama. I malo nam je toga dosta. U EU se igra dobar nogomet, još uvijek i svemu usprkos, a ja volim igrati dobar nogomet!

I onda, kad se više ničem ne nadaš, makar se ta opcija stalno spominje, dobiješ pozivnicu, valjda na račun presvijetle prošlosti. Kažu ti, ajde okušaj se, da ne kenjkaš više. Odrede ti pritom neke uvjete, recimo da se ne smije piti i družiti sa sucima prije utakmice, da igre nema ako će nam savez voditi ista ekipa, da se riješiti mora korupcija, a igračima isplatiti plaće. Sitnica, jer zaigrat ćeš na najvećoj pozornici svjetskoj! 

A, opet, tu mora da je neki zajeb. Ili, ipak nije. Pristati je lako, ali što ako nas na tom zelenilu potuku do koljena? Što kao nam zabiju 15 komada, pa se s nama izruguju? Što ako nas zovu samo da bi nam oteli talente, a mi jesmo najtalentiranija zemlja univerzuma, ona u kojoj je nogomet i sve drugo izmišljen najprije o čemu svjedoče i kameni ostaci nogometne lopte u dičnome Sinju!? 

Prilika je tu. Braco, sad igraj! Jer, mi volimo igrati dobar nogomet. 

- Tata, je li mi to ulazimo u Europsku Uniju!? 

- Ulazimo.

- Znači sada će bit mali potres. 

- !?

- Potres. Jer, moraju se zemlje koje su unutra protresti malo, razmaknuti da mi uđemo.

- Hm, pa, da, moraju se razmaknuti.  

- A da smo im se pridružili, ne bi se ništa treslo, samo bi se spojili.  

Eto ga na. Opet pamet osmogodišnjakinje koja, na nekoj višoj misaonoj razini, gađa u bitno. Pridružiti se i ući nije isto. Potres nam ne gine. No, dijete misli da u tom malom treskanju nema ničeg lošeg. U djeteta nema straha. 

Simbolika je opaka stvar, baš kao i snovi. Možete je iščitati iz koječega, a možete ostati u uvjerenja da je za sve kriv vaš odnos s bližom rodbinom za djetinjstva. No, kad na putu iz stožera euroskeptika, u praznom Zagrebu, u ulici Brozovoj, u noći kad smo rekli da Europi, sretnete Bojana Glavaševića, to ne može biti slučajno. To jest simbolika, to jest i važno, i znakovito, i vrijedno vjerovanja da ništa u životu nije slučajno. A kad Glavašević kaže da je i sam dvojio što ja za nas bolje, a sad mu je drago što smo odabrali to što smo odabrali, jer bi mogli profitirati ako iskoristimo ono što nam Europa pruža, taj trena sve dileme je li se zaokružila prava kombinacija slova jednostavno nestaju. 

Dobar nogomet je dobar nogomete, dobili smo prigodu zaigrati ga kad tad. Valjalo bi, ako ništa ono da se malom Bruni očekivanja oživotvore. 

Sad je samo važno da nas u toj ligi ne selektiraju i ne vode kojekakvi Maleši, Mamići. A i taj Blatter, sunce mu, nije čovjek od povjerenja....  

PS. Nakon Bruna koji je to uradio dječački iskreno, osim Ribiča, u nogometu su razloge za ulazak u EU počeli tražiti ama baš svi, primjerice Siniša Rodin popravni stručnjak, pa Dražen Lalić sociolog i tako dalje i tako bliže. Nogomet se i opet pokazao više od igre, 'igra' o kojoj svi misle da znaju sve, metafora koju se, nakon ovolikog raubanja ne isplati bar jedno vrijeme koristiti uopće, makar nam život o tom ovisio. 

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.