Činjenica jest da se dvoje važnih ljudi lijepo podružilo u tišini zelenila s Pantovčaka. Spomenuli su i Bruxelles i onaj žuđeni poljubac, dogovorili neke nove kontakte, nježno se gledali, s pažnjom slušali onu predsjednikovu Porinom ovječnu glazbu, da bi se i opet, i opet, i opet uhvatili čička.
Poštovani,
nije baš običaj da se srna hvata pera, ali ima trenutaka u životu kad nas taj životinjski nagon jedanostavno tjera na nesvakidašnje. Zapravo, možda priopćenja za javnost nikada ne bi ni bilo, da ovaj nesretni naš tisak nije posve krivo prenio atmosferu sreće i blagostanja koja se prije koji dan preljevala preko granica predsjednikova velebnog kućerka. Ali, ne zna novina što ja znam! Jer, dok je novinar lovio u slušalicu ono što mu je netko prenio iz druge, ako ne i treće ruke, moje su plahe oči imale čast kroz blistavo čisto staklo predsjedničkih dvora u čudu gledati – njih!
Aktualni predsjednik i bivša premijerka! Svega mi, svakojakih sam se faca ja tu nagladala, ali ovo očekivala nisam. Mislim, pratim ja političke mjene u nas, znam tko je na vlasti a tko više nije, znam i da je predsjednik galantan neki tip a bivša premijerka baš onako dama, samo ne pamtim da se ikad itko od bivših stanara dvora trgao večerom počastiti nekog bivšeg, pa još onako za bezveze.
Diskretna rasvjeta je, međutim, ukazivala na to da je ovo sijelo drugačije od drugih. Osmijeh na njegovu licu kazivao je kako Novosti, ona nesretna novina, nikako nisu tema. Osmijeh na njenom licu govorio je kako je Pahor davno zaboravljen neki tip. I taman kad je moj mali mozak pomislio kako nikad neću saznati što taj dvojac zapravo radi, dogodilo se čudo!
– Evo ga! Ručnik nad ručnicima!
– Bome, imaš pravo. Isplatilo ti se riskirati, pa zaigrati.
– Da isplatilo! A ja, budala, inače uopće takve igre ne igram. Sve računam, neće mene sreća.
– Ja igram svaku igru. Neće sreća čovjeku, ako je ne isprovociraš. I gledaj sada – predsjednik!
– Imaš pravo. Samo ženi je teže, a bišoj premijerki najteže. Grozim se svake kutije u koju treba kakav listić ubaciti. Odmah mi suza udari na oči.
– Nemoj tako. Evo vic za utjehu.
– Ma pusti vic! Evo ručnik za utjehu.
Sve što je dalje bilo, bilo je fascinantno. Ručnik je isprepipan znalački sa svih strana, a taj famozni čičak, zahvaljujući kojem se mokre gaće lako mijenjenju kad ste na plaži ili bazenu, a kabine za presvlačenje nema, izazvao je toliko ushita u oboje, da se to prepričati ne da. Eksplicite, dakako, čičak isprobali nisu, ali da su se hihotali, jesu.
– Čičak!
– Čičak!
U čemu je vic, ja kao prosječno četveronožno biće, evo, još uvijek nisam shvatila. No činjenica jest da se dvoje važnih ljudi lijepo podružilo u tišini zelenila s Pantovčaka. Spomenuli su i Bruxelles i onaj žuđeni poljubac, dogovorili neke nove kontakte, nježno se gledali, s pažnjom slušali onu predsjednikovu Porinom ovječnu glazbu, da bi se i opet, i opet, i opet uhvatili čička.
– Znaša taj sam dan, taj dan kad sam dobila nagradu, jutrom vidjela dimanjačara.
– Šta to s dimnjačarom još fercera!?
– Nego što. Uhvatiš se za dugme i dobiješ ručnik. S čičkom. Sve su me televizije došle zbog tog ručnika snimiti.
– Vidiš, vidiš.
Zapravo, jedino što u toj cijeloj priči nije valjalo, jest onaj odrezak jelenji na tanjuru za večere. To im nije trebalo, baš kao što im nije trebalo izaći na terasu ne bi li se nadisali svježeg zraka i nauživali pogleda na svekoliku nam metropolu, koja im je tu večer bila pod nogama.
– Gle, srnica!
Svatko tko je napisao da je srna mirno pasla dok se u nju buljilo, nema pojma o srnama. Ova srne je, sukladno pravilima i propisima, pobjegla glavom bez obzira, da je ne bi priveli i natjerali da zaboravi sve što je vidjela. A vidjela je ama baš sve što ovu zemlju krasi; nježnost, toplinu, razumijevanje, mudrost, te suživota koji se temelji na dobrim malim stvarima.
Vidjela je dvoje ljudi koji su zašli s onu stranu duge, dvoje ljudu upućenih jedno na drugo jer takvih je malo, dvoje ljudi koji imaju o čemu razgovarati i sad, makar su odavna ovu našu lijepu zemlju učinili zemljom blagostanja.
Inače, predsjednik je sutradan, ranim jutrom, naložio osoblju da odu u isti onaj dućan u kojem je ex premijerka obavila špeceraj pa zaslužila nagradu. Što više vrećica to više kupona i veća šansa da se i njemu sreća osmijehne. A kad se osmijehne, eto novog povoda za druženje, šalu, vic i pošalicu. Druženje koje pokvariti ne može ni onaj modni mačak što nervozno zadnje vrijeme, pedalira po šumarcima uokolo dvora. Kažu, to je novi premijer. A ja kažem da bi mu bolje bilo da se umjesto mondenog biciklizma, nagradnih igara uhvati!
Elem, ima trenutaka u životu kada nas životinjski nagon jednostavno tjera na nesvakidašnje. Netko je, jedanostvano, morao reći što se to uistinu dogodilo. Srna zna!
S poštovanjem,
Srna iz Predsjedničkih dvora.
