Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: °
Sutra: ° °
16. veljače 2019.
Blogovanje ludom radovanje Siniše Pavića

blog Sreća je ambicija i(li) genetika

Mehaničara čovjek razumije
Mehaničara čovjek razumije
Autor:
Objavljeno: 27. ožujak 2012. u 12:25 2012-03-27T12:25:33+02:00

Teško se solidarizirat s taksistom. Lakše je solidarizirat se s majstorom. Njega, naime, ne muči gorivo. Njega muči cista. - Koja je, da prostiš, na guzici – kazuje.

Tom Ford: Are you happy?

Karl Lagerfeld: Darling, I'm not that ambitious!

Ne treba ti se odijevati u njihovu robu, pa da ti zagolica maštu. Jer, dobar fejs status je dobar fejs status, ma koliko šutjeli o tome.

Elem, sat se pomaknuo put naprijed, dan je duži, vozi se bez upaljenih svjetala. Zimske gume valja zamijeniti ljetnima. Vulkanizeri vole ovo doba godine. U onom hoch vulkanizerskom obrtu na glavnoj cesti čeka se u redu. U barbe, što od pamtivijeka stoluje dvije sporedne ulice dalje, lakše se diše. Već u pola osam, makar otvara tek u osam, auto u obradi, i još drugi pred vratima. Jedan majstor odavno radi. Drugi stiže u starom Opelu. Čist je i uredan, kako Opel, tako i vozač. No čim se obukao u radni kombinezon, automatski su mu ruke postale crne. Kako, svega mu, a bez da je išta taknuo!? Mušterija mu taksist. Tema, gorivo. Skupo gorivo. Gorivo koje je otišlo cijenom u nebo, i taksi usluga, čija se cijena u novije vrijeme tek upristojila. Teško se solidarizirat s taksistom. Lakše je solidarizirat se s majstorom. Njega, naime, ne muči gorivo. Njega muči cista.

- Koja je, da prostiš, na guzici – kazuje.

Nije smiješno. Mislim, ni'ko se u radioni ne smije. Baš naprotiv, svi se uključiše u raspravu o tegobama sa cistom. Sporo zarasta, to je zaključak. Pogotovo kad radiš fizički posao, poput vulkanizera. A nije dobro ni kad ti supruga uporno kuha grah. Onda zarasta i sporije. Ova ljuta rana ne liječi se ljutom travom, pače, grahom.

I tako uz cistu i grah, dolazi onaj presudan trenutak, ono zbog čega je noć bila besana, a internet danima otvoren na Dobovu u Sloveniji, tamo gdje je jeftino kupovati gume.

- Hoće izdržati još ovu sezonu, majstore!?

On gleda, premeće, uzdiše, gleda opet i premeće.

- 'Oće. Još ovu, pa u smeće - kaže.

Ali značajno odma' i doda: "Bude li se moglo, dakako. Jer, kako je krenulo..."

Dobre su to vijesti. To, da mogu gume još sezonu, a i da one dvije zimske doma u garaži možda mogu još sezonu. Na rastanku, opet spomen države koja ne zna što bi s nama, neizvjesnosti koja nikad nije bila gora, činjenice da se ništa ne proizvodi i da građevinski radovi koje najavljuje Čačić to ne mogu dugoročno riješiti.

- Lako nama, koji se imamo gdje vratit'. Mi ćemo, ako ništa, uzet koju kozu, ovcu, pa nekako - veli majstor.

Koju kozu!? A, opet, nije red majstoru proturječit, pogotovo sad, kad je prepoznao da smo 'naši' i da se 'imamo gdje vratit'.

- E da, kažem ja ćaći da više riješi sa sestrama pitanje starine, da obnovi to malo, jer kako je krenulo, svi ćemo morat natrag - veli sretnik, onaj kojem su, nema minut, stavili stare ljetne gume na auto. 

I supruga je zadovoljna. Lijepo je kada staviš koju kunu na stranu tako što si kupovinu guma odgodio za dogodine. Skoro k'o neka ušteda. Za nagradu moraš s djetetom van. Biciklom. To što mrziš bicikl, nije tema. To što bi radije ostao doma, navio glazbu, gledao kroz prozor ružnu građevinu preko puta kako se bez papira gradi i zaklanja ono malo pogleda, nije tema. Ravnoteža, a ne kompromis, to je važno. Oba roditelja moraju u svemu sudjelovati jednako, pa makar jedno od njih bicikl i mrzilo!

- Idemo kupiti umivaonik! – kaže ona nakon što smo dijete ostavili na, još jednom, dječjem rođendanu. 

Idemo! Ovaj kojeg imamo je napuknuo. Kaže majstor, opasno je, može se raspast' pa te izrezat živa. Kaže on još svašta, recimo da ljudima nekad pukne tako školjka pod stražnjicom, a oni nemaju love za kupit novu, tolika je kriza. Svašta još on kazuje ne bi li bio slikovitiji, ali poslije iskustva s cistom na, da prostiš, guzici, ne da se to baš slušat pozorno. 

Umivaonik!? Sveca mu, zašto su svi tako plitki!? Zašto se osoblje trgovačkih centara s alatom i kupaonskim namještajem smije dok fingiramo umivanje, pa čudimo što nam šake jedva pod špinu mogu?! Mi bi dublji umivaonik, a takvog ili nema, ili je očajno skup, ili je predimenzioniran.

A navečer? Navečer se, danom od vikenda, čuju sirene policijskih auta. Čini se, tu su, nikad bliže. Na teletekstu piše kako je, tu u susjedstvu, ubijen čovjek s tri hica u glavu. Ubojica je odšetao. Ubojica možda ovaj čas šeta po našem kvartu. Je li to razlog zbog kojeg najradije djecu ne bi puštali samu vani uopće, ni da smeće bace, a kamo li što dugo? Ubojstvo u uru od Dnevnika. Prerano, nekako.

Na televiziji sport i prognoza. Vani dan koji je produžio jer smo sat pomakli naprijed. U garaži auto s ljetnim gumama, dijete u sobi, ubojica valjda daleko, kad se sirene više ne čuju.

Jesmo li sretni!? Nije nesreća, daleko joj bilo, ma reći da je sreća, bilo bi malo preambiciozno. Ima taj Karl pravo. Osim ako i sreća nije stvar genetike. Meštar od guma, naime, kaže da cista, ona, da prostiš, na guzici, sigurno ima veze s genetikom. I sa sto dana Vlade, dakako!

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka