Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 4° 2n
Sutra: 4° 4° 2n
18. studenoga 2018.
NA KRAJU KRAJEVA Siniše Pavića

blog Spremi majko trliša

Foto: S. DRECHSLER
Foto: S. DRECHSLER
Autor:
Objavljeno: 17. rujan 2017. u 13:00 2017-09-17T13:00:08+02:00

Biti radnik u trlišu odavno nije cool. To ni igrice više ne prodaje. Jest doduše da će se, recimo u Dubrovniku, dobroga meštra, ma bilo kakvog meštra, tražiti izvan sezone svijećom, ali da nam radnik bude uzor omladini to bi ipak bilo malo previše.

Ne mora čovjek biti vjernik pa da u crkvu ulazi, baš kao što može i biti smjeran vjernik, a da svejedno izbjegava one prve redove u crkvama u koje hitaju oni koji žele biti viđeni. Ne morate biti ama ništa do li kakav takav čovjek da katkad osjetite potrebu ući u čim prazniji prostor, sjesti u zadnju ili predzadnju drvenu klupu, ne bi li jednostavno sjedili.

U tišini su misli sabranije, spokoj je veći, teret manji, nebesa bliža, vjerovali u njih ili ne vjerovali. Popeti se na plato pred zagrebačkom galerijom Klovićevi dvori bilo je nekidan i lako i potrebno. Sjesti podno krošnje Plavoga stabla Vaska Lipovca bilo je blagotvorno. Sjediš skrušen baš onako isto kao da si pronašao kakvu praznu crkvu da u nju uđeš, sjedneš u zadnju klupu, pogledaš put sebe i jednostavno samo duboko uzdahneš. Plavo stablo! S

tranci se fotografiraju uokolo, love katedralu u kadru i zagrebačke poznate vizure. Ne znaju oni da ovo nije obično stablo, već ono plavo, jedino na svijetu, ono za koje ne znaš ima li listove ili su to ipak ptice koje će svaki čas poletjeti negdje, gdje bi i sam čovjek da ima krila, poletio. A opet, što ćeš letjeti kraj tolikog spokoja ispod plave krošnje.
Zagrebački plato za splitsko Plavo stablo, Klovićevi dvori za retrospektivu dobroćudnog umjetnika čija su glavni junaci jednostavno dobre volje, sretni. A što ima da je stablo 'raslo' u Vukovarskoj ulici, ako već nije Balkanska. Izraslo je nakon sto godina koliko grad nije vidio ikakvu skulpturu u gradskom prostoru. Izraslo da bi ga srušio beskrupulozni kapitalizam, kvaran poduzetnik, trgovačke ambicije, nikakva gradska vlast, ljudi uglavnom. Trgovački centar u izgradnji bio je jači, da ga evo koju godinu kasnije ne bi ni bilo. Trgovačkog centra nema. Plavog stabla, na sreću, ima. Osam metara ima ono u visinu.

Radnici Brodosplita su ga sastavili, varili, spajali. Lako ih je zamisliti. Svi su oni nalik Vaskovim mornarima, biciklistima, muževima. Svi imaju blagi višak kilograma i nakrivljene kape. Svi vole svoje supruge i vole se voljeti sa svojim ženama. I svi imaju na sebi trliš. Plavi radni kombinezon od grube tkanine i na njemu džepovi u koje može stati nešto alata.

Evo i Marka, i Ante iz Sinja, i Franića. Premeću u rukama granu po granu, list po list, slušaju umjetnika, rade, vare, bruse. Čast brodovima, ali stablo je to! Koliko uostalom puta u životu imaš priliku stvoriti stablo, pa još plavo. Koliko puta u životu imaš priliku biti ponosan jer ti je stari bio dio ekipe koja to zna i može.

Dan je oblačan, ali svejedno je ugodno biti pod plavom krošnjom. Bude lakše, makar onomad kad su 'posjekli' stablo u Vukovarskoj bilo je jasno da je dobar dio dobra jednostavno umro, bukvalno i literarno. Nestalo je stabla, nestalo je i škvera, nestalo je dobroćudna osmijeha u obična svijeta s Lipovčevih skulptura. Ili su se, nije nemoguće, jednostavno skrili.

Vremena su, eto, druga. Kako će ić' umjetniku, kako će ić' radniku Brodosplita, kad su i Super Marija upokojili. Zapravo, ostavili su brkajliju na životu, ali su mu promijenili profesiju, ako je sada uopće ima.

Onaj koji je od daleke 1981. godine vodoinstalater sposoban popraviti ama sve što se rukama da popraviti, sada će hopsati bespućima igrica na zaslonima radeći samo cool stvari. Vozit će utrke, ganjati golf lopticu, možda raditi nešto hipstersko, ma francuski ključ više u tobolcu od trliša imati neće.

Biti radnik u trlišu odavno nije cool. To ni igrice više ne prodaje. Jest doduše da će se, recimo u Dubrovniku, dobroga meštra, ma bilo kakvog meštra, tražiti izvan sezone svijećom, ali da nam radnik bude uzor omladini to bi ipak bilo malo previše.

Da je cool, da se narod na to loži, pa ne bi Hrvatska televizija svoju jesensku programsku shemu nakrcala emisijama u kojima je mode, hedonizma, tjelovježbe, tračeva uz kavu, psihologije za mase.

Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL

Da je cool, pa ne bi svoj takav format Petar Vlahov najavio urbi e torbi uz momka koji je toliko mišiće razvio da se s pravom čovjek boji dok ga glade da će jednostavno u nebesa odletjeti. Skup sat na ruci, cipele u špic po mogućnosti smeđa i odijelo broj manje da se čini da ispod njega sve puca, to je cool. Takvi su danas radnici na, primjerice, televiziji, ma ni drugi menadžeri svake vrste nisu drugačiji.

Doba kada se u mali ekran piljilo dječjim očima dok je Oktavijan Miletić pričao o filmu, nepovratno je prošlo. Onaj animatorski trik sa špice, onaj karton što mu je s jedne strane papiga, a drugi kavez, pa kad vrtiš karton vidiš da je papiga u kavezu, toga više nema. A nije da ne bi, makar malo, moglo biti još.

Svašta čovjeku padne na pamte dok sjedi podno Plavog stabla. Recimo, ono dvije tri rečenici kojima se novinar Slobodne Dalmacije Davor Krile oprostio od Slavka Goldsteina, napisavši: »Suho lišće već puni ulice, a za njim polako odlaze i zadnji hrastovi našeg doba. Za njima ostaje sve glasnije blejanje: vukovi, janjci, keleminci i bujanci.«

Uzora je sve manje, onih moralnih, neupitnih. Padaju, jer vremena su druga, ona kada se stabla svake vrste čupaju, kidaju, krše. Ne voljeti te bucmaste Lipovčeve figure znači ne voljeti život. Ako biti cool znači ne voljeti život, onda nešto tu gadno ne valja i sve smo krivo naučili.

Svijet Vaska Lipovca je svijet onih malih ljudi, običnih, a začudnih u toj svojoj običnosti. Tu je sve tako jednostavno. Oni su taman takvi da ti ne daju da potoneš i kad se svijet oko nas tako naprasno mijenja, i to, u pravilu, na gore. Zato ne treba biti ništa nego čovjek pa doći na plato ispred Klovićevih dvora i skrušeno sjesti pokraj plave krošnje da je se bolje vidi, bolje čuje, bolje oćuti. Da je teret manji, a misli bistrije. I nije ovo, da se razumijemo, žal ni za Titom ni za socijalizmom, ali je neki žal za činjenicom da stojimo na mjestu ako se već i ne vraćamo unatrag. Slovenci barem košarku imaju, a nekad je sve bilo drugačije…

Sanjin Strukic/PIXSELL

Njeno ime je Tisja Kljaković Braić. Ona je slikarica. Ona slika ljude u donjem rublju, muškarce i žene u bijelim mudantama koji se diraju nogama nježno poslije svađe – to se zove pomirbeni nogododir - ili jedan drugom kradu pokrivač dok spavaju, ili počešu jedno drugo kad leđa svrbe. Onako kako je život skladao Vasko, tako to radi i Tisja. Pa znaš da nam se vratiti na početak, učiti se ponovno svemu, makar da je bez trliša. Znaš da nam je živjeti kao da je čitav nebeski svod zapravo krošnja Plavog stabla, svima usprkos.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka