– Sidit ću, bar malo ću sidit, pa ću vidit – kazao je još uvijek gradonačelnik Splita Željko Kerum, kad su ga, evo, pitali kani li u Sabor.

Sidit će, probat će, vidit će, onako kako je sjeo recimo u Maybacha, pa mu se omililo toliko da je autinu kupio samo da mu u izlogu stoji. Njegova sekica tada je, ako pamćenje ne vara, kazala kako je to super marketinški štos. Knjaz je o tome sprdačinu napravio. A onaj koji mu je prodao autinu, trljao je zadovoljno ruke.

I ova dilerica, ne auta već saborskih stoličica, zadovoljno trlja ruke. Prezime joj Kosor.

Ona je ta koja je kovrčavom želi omogućiti da mrvu sidne i proba, pa ako mu se svidi ‘limuzina’ da i ostane u njoj barem četiri godine. A kako mu ne bi na putu bilo dosadno, da ima k’o navečer prije puta u metropolu ispohati koji šnicel i naliti bocun vina, dilerica saborskim stoličicama u jato je pozvala i Nevenku Bečić, Kerumovu sestru. A da je klapa taman takva da i zapjevat može, eto i Kerumova zeta tek toliko da potvrdi da je u nas faca zet, a ne, recimo, kum, k’o na filmu.

 Njih troje za Klub zastupnika – Kerum! Taman da se žutom vrećicom zakite u ima svoga dobavljača isto Keruma.

Dilerica može biti zadovoljna, zastupničko mjesto je uvaljala prvom koji je naletio, sve vjerujući da se isplati “vozilo” liferovati makar i u kvarat stvarne cijene, ako je za spas radnoga mjesta, pače Hrvatske kao takve, pače države kao takve koju je, ne sumnja ona, stvorio, samo i isključivo, HDZ.

U ime spasenja, u zastupničke stolce će čini se ovaj put sjesti šarolikiji svijet nego li u ona zlatna vremena kad je tamno primjerice stolova Šima Đodan, ili Hrvoje Šošić. Akcija je toliko minuciozno izvedena i protivna svakoj logici da su u krivu svi oni koji ovih dana apeliraju na doradu izbornog zakonodavstva. Ne treba nam dorada, nego nam treba pravi naziv za ovo otvaranje saborskih dvera zaboravljenim asovima i asovima u usponu.

Ovo je, brate, zahvaljujući našoj dilerici zastupničkim stolcima, k’o teniski turnir! Ovo je k’o kad direktori Wimbledona šmekerski osjete kome treba dati wild card, onu čarobnu pozivnicu koja će kakvog našeg mladca lansirati u orbitu, ili probuditi iz mrtvih kakvog genijalca na zalasku karijere. Ako je Ivanišević tako osvojio Wimbledon, onda su svaka čuda moguća. A ta pozivnica, galantno, onako premijerski odaslana kojekome, garantira već sada iznimnu četverogodišnju zabavu.

Zamislite samo krilo Sabora u kojem sjede tri zastupnika zvana Kerum, pa do njih vazda mrki Miroslav Tuđman, pa tu negdje vazda tko zna zašto nasmijana Vesna Škare Ožbolt. Šteta je što će se zbog te šugave demokracije i prava građanstva da glasuju kako im drago tu, možda stati.

 Šteta što pozivnica nema barem petnaest, da se među odabrane ugura i recimo Zdravko Tomca, ili general Rojsa, da Domazeta Lošu i ne spominjemo. Palčeve, ako ništa, valja držati da u Sabor uđe opet Nazif Memedi, makar samo da Keruma nauči kako se u Saboru ponaša. 

Nazif je, naime, stari majstor, onaj koji je u jednom mandatu shvatio bitno da valja tu ostati čim duže. I kada Sabora više ne bude pamtit će se da je jedini digao ruku protiv raspuštanja Sabora, željan da sve traje u vjekove.

“Nisam ja glup, ja znam da se Sabor mora raspustiti, nemojte misliti da bih ja sad tu ostao osam godina. Ne bih. Ja ću izaći na izbore pa ću dobiti još jedan mandat”, kazivao je poslije, ali kog’ briga kad je povijest već napisana.

E, da, bit će bitka britkih umova, vođena u tijesnim klupicama dok se kusaju oni pohanci što ih je seka donijela u žutoj kesi s prepoznatljivim logom. Društvance bi se primjerice moglo zabaviti prisjećanjem na ponajveće shitova s vječne Feralove liste.

Domazet Lošo, onaj koji misli da bez HDZ-a nema ni hrvatske države, mogao bi barem pokušati društvu pozvanom da dade šarma tom grozomorno dosadnom parlamentu, pojasniti što je mislio kad je 2005. na skupu potpore Anti Gotovini kazao da je “Oluja” spasila Srebrenicu.

Tomac bi – da je sreće da ga nekako uguraju unutra – sada već duhovno posve osviješten mogao reći koju na temu “suvremeno društvo se temelji na ateističkom ateizmu.”

Vesna Škare Ožbolt priču bi mogla vratiti opet na temu Gotovine pa se prisjetiti doba kad je lociran, uhićen i predan. Kerum bi i opet mogao sve vratiti onom bitnom, trgovini kao takvoj, gdje sve ima cijenu zastupnički stolac pogotovo, pa pokušati pogurati sestricu do Vlade jer je “vrhunski knjigovođa i računovođa”

 Razvidno je dakle kako nam je četvrtoga birati tako da svi oriđinali zasjednu u parlament. Jer, ako je za oživotvorenje Smojinog koncepta da se od Splita napravi cirkus potreban ogroman šator, ovdje nam ne treba ništa do reklama na ulazu na kojoj umjesto Hrvatski sabor piše – Cirkus. Reklama i wilde card kao u tenisu, zahvaljujući kojem bi među deputate mogli gurnuti svakog, pa makar da poput Keruma pojam nemaju gdje su to, svega mu, po putu čuli, a onda i ponosno kazali onu nacističku da rad oslobađa čovjeka.

 Takav Sabor, reprezentativan posve, riješio bi nas na koncu mnogih dilema, recimo one gdje nam je zapravo mjesto sada kada i ozbiljni europski političari razmišljaju o tome da Euro društvo podijele na dva dijela, na bogatu i ajme ti ga majko EU. Mi bi naravno bili tamo gdje je pobjeda nogometna protiv Turske dokaz da smo zavrijedili biti među boljima od sebe, samo da nas jalni hoće.

Pače, u klupama bi se mogao tada na tu temu citirati i, recimo, Igor Štimac koji nekoć vidovnjački govorio kako nije tajna da su klubovi iz ove regije konstantne žrtve UEFA-e.

 - Zato je osnivanje srednjoeuropske lige najbolje rješenje. Jugoslavene ne bih uključio, to područje nikad neće biti dobrodošlo, bez obzira što se radi o sportu – kazivao je Igor.

Elem i u svakom slučaju, čeka nas pučka veselica, žešća nego onomad kad smo imali dvodomni parlament. A da mozak ne proključa u naših zvijezda, neke nam nebo usliši još jednu želju. Neka u Sabor dovede i Katarinu Banić, miss Hrvatske za 2010. godinu, članicu HČSP-a. Radije nju nego HSP-ovca Giuliana. Radije i Vucu nego pravaškog pjevača.

Ljutom miss travom udarit ćemo na ljutu ranu, naravno ako ona koja kreira uvelike kakvo će društvo na Markovom trgu biti, ne bude ljubomorna i na toliku mladost i ljepotu, a ne samo na Milanovića i njegovo društvo.

Dajmo, i Katarini pozivnicu, za mir u zadnjoj klupi, za diskusiju na temu: “Ne bih svom djetetu nikad dopustila da bude gej. Ne vjerujem da se gej rađa rođenjem, mislim da je to sve stvar odgoja i stvar sredine u kojoj se osoba odgaja. Zašto, naprimjer, ja nisam homoseksualka? Jer sam odgojena u kršćanskoj obitelji i zna se što je kršćanstvo. Mislim da bi se svi ljudi u ovoj zemlji koji su kršćani trebali tako odgajati”.

Naravno, ukoliko Fani nema ništa protiv da joj se čovik druži s missicom, pa da je moramo smirivati, zašto ne i kakvom važnom državnom funkcijom. Jer, vrata su otvorena, valja samo doć’, sist, probat i to je to, poglavito ako Miroslav Tuđman uzme riječ, pa citira sam sebe i na zadovoljstvo nazočnih sažme ono bitno u :

 “Da je povjesničar Tuđman bio Englez, Francuz ili Amerikanac, bio bi svjetski poznat kao povjesničar.”

Čast svakome, al papa, je pape Domovine. Taman da Klubu zastupnika Kerum krene suza naoko, jer, ako itko zna, oni znaju što je familija! A Knjaz će i opet snimiti sprdačinu.