Grad: Rijeka
Danas: 34° vedro
Sutra: 17° 34° moguća oluja
24. lipnja 2017.
Na kraju krajeva Siniše Pavića

blog Šator kuta(k)

Šator kuta(k)
Šator kuta(k)
Autor:
Objavljeno: 12. veljača 2017. u 9:30 2017-02-12T09:30:37+01:00

Strpat ćemo sve u uniforme, čvrsto odrediti granice, pitati za savjet Ilčića ako treba

Zagrebačkim osnovnim školama kruži dopis. U dopisu anketno pitanje; jeste li za za uvođenje školskih odora, iliti kuta, ili niste. Pa se razvila diskusija preko svih dostupnih komunikacijskih kanala. Diskusija je taman takva da u čas postaje jasno kako je diletant onaj koji misli da je pitanje kuta jednostavno. Račva se priča u tisuću pravaca, bili vi klinac/klinka, ili nazovi odraslo čeljade.

Na prvu, ne čini se loše, zahvaljujući kuti, kupiti jutrom malo mira, izbjeći ono vječno grintanje i zlovolju zbog pitanja 'što odjenuti'. Nema više je li majica oprana, gdje su mi traperice, zašto moram ovu vestu, što su samo te ružne tajice čiste... Digneš se, skočiš u uniformu i ajmo. Ali, avaj i kuku! Ako i hoće ta majičica, ili košuljica biti jedino što će svi morati nositi da su jednaki podno zvijezda, ostaje problem s cipelama, hlačama, ovim i onim. A i valjalo bi ne jednu nego pet majica imati da se to po tjednu rasporedi. Inače, bit će navečer peri, a jutrom puši u majicu sušilom za kosu, taman da se sav taj nervoz i opet rasplamsa.

Na drugu, kakve li će samo te kute biti, onako za vidjeti. Nekad je bilo lako, za mrskoga socijalizma. Gruba tkanina, još gori dizajn, samo dvije, tri nijanse boje, plava uglavnom i gdjegod zelena, ili crvena. Kuta se rijeđe kupovala, češće šivala, taman da vidiš opet tetu Franku, a ne da je zaboraviš skroz. Pa je nosaš tamo negdje do sedmog osnovne kad s nje kidaš rukave, ili je ispisuješ potpisima ekipe, dakako ako si faca, a ne šterberčina. Jest, istina je, nisu se onda djeca dijelila po tome u koga je skuplji mobitel, već po tome tko je veća baraba. Dakle, jednakosti nije bilo ni onda k'o što je neće biti ni sad. Ali, vratimo se dizajnu. Lijepo, naime, piše u dopisu Ureda za obrazovanje, kulturu i sport: »Svaka će škola moći samostalno dizajnirati odoru, a za one koji je ne mogu sami dizajnirati osigurat će se stručnjaci za dizajn«. O, la la, povikaše roditelji naviknuti na svekoliku transparentnost u državi transparentnog vodstva, eto niše u kojoj će netko zaraditi nešto. Stručnjaci za dizajn!? Hoće li tu prostora biti za mladost što studira dizajn, ili će se angažirati bliža i dalje rodbina nekog važnog čimbenika makar se inače bavili trgovinom, ili hortikulturom a moda im bila samo hobi!? I hoće li, na koncu, biti slobode da se mašta razigra, pa da jedna škola hoda u šarenom, druga kute šije od svile, a treća da imaju ono retro, grubo platno. I ako već kutom treba istaknuti pripadnost određenom razrednom odjelu i školi u cjelini, može li umjesto uniforme neka značka na rever, sitno nešto pa da je efekt isti, a gnjavaža manja.

Dakako, tu je i onaj aspekt jednakosti, da se socijalne razlike ne vide, barem ne u osnovnoj školi, pa da danas, sutra u srednjoj, na fakultetu, ili pred vratima Zavoda za zapošljavanje šok bude veći kad mladost otkrije da nismo svi isti. A i ne ide li ta poduka da odijelo ne čini čovjeka ipak od doma!? Uglavnom, o svemu bi se tu još i dalo diskutirati da nema u dopisu odlomka koji kaže: »Iako je prvotna namjena školske odore bila da štiti odjeću djece od prljanja tintom i kredom, s vremenom se prepoznalo da ima i pozitivne utjecaje ne samo na ponašanje djece. Poboljšanje discipline u razredu i stvaranje bolje školske klime za dosezanje visokih akademskih postignuća, reduciranje učestalosti nasilja, poštivanje učitelja i školskog osoblja, podizanje samopoštovanja i samopouzdanja, razvoj osjećaja pripadnosti razrednoj i školskoj sredini samo su neke od dobrobiti nošenja školske odore.« Eto ga na, odjeneš uniformu i akademska karijera je zagarantirana. Šteta što i u nogometu nije tako; odjeneš dres na kojem piše recimo Zlatan Ibrahimović, i zabijaš kad god poželiš.

A taman u to neko vrijeme od šetanja dopisa naokolo, naša je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, posjetila vojni kamp u Udbini te govorila o životima vojnika i vojnikinja. Za tu se prigodu prigodno odjenula u maskirnu uniformu. I sve je isprobala, pa i šator za dvoje kojeg je, u susret Valentinovu, nahvalila govoreći: »Jako, jako dobro štiti i drži temperaturu, ali naravno da su ovi šatori koji su predviđeni za dvije osobe puno bolji, jer ipak kad su dva ljudska tijela i malo griju, jest ugodnije, i vi možete primijetiti ulazi li kolega ili kolegica u fazu nekog smrzavanja.« Kazala je ona i da se u mjesec dana svašta o vojsci i kojekakvim vještinma da naučiti. Jer, ako je uspjelo njoj i drugima će. No, posebice je zanimljiv bio onaj dio njenog izlaganja za koji je kazala: »Najbitnije je sazrijevanje, koje je drukčije od rada u tipičnim školama kakve su u Hrvatskoj. Osim što nam treba reforma obrazovanja, trebaju nam i ti tjedni". Jer, kako reče, mladim ljudima treba pomoći »da spoznaju dosta toga o sebi, o disciplini«, pa će »znati će što je buđenje u 5 ujutro i lijeganje u 22 navečer«. Pritom će se, kako je kazala, malo i zabaviti, jer »dio obuke su i te spačke koje priredite«. U škole ćemo uvesti uniforme ne bi li nam djeca bila discipliniranija i kad rade spačke.

U vojsku ćemo ponovno ne bi li mladi ljudi bili discipliniraniji, makar im spačke padale na pamet. Odakle tolika potreba svih da nametnu disciplinu i odakle, nakon godina za koje se činilo da smo se konačno odljepili malo od države, onih 50 i nešto posto građana koji bi da im djeca idu u vojsku da se nauče disciplini!? Da nije u pravu Hrvoje Hribar kad spominje maligni pokret otpora prema temeljnim kreativnim dostignućima vlastite zajdnice. Strpat ćemo sve u uniforme, čvrsto odrediti granice, pitati za savjet Ladislava Ilčića ako treba, pa će nam biti lakše održavati red i disciplinu, doma i u državi, kada već poštovanje nismo uspjeli zaslužiti na neki drugi, valjan način.

I čini li onda odijelo čovjeka, čini li ga uniforma poniznijim i discipliniranijim, tjera li ga da poštuje učitelje, roditelje, premijere i predsjednike, čini li ga socijalno osjetljivim i tjera li ga da bude akademik koji se sutra neće pitati može li štogod kopipejstati kad može. Ili se poštovanje ipak zasluži djelom dobrim, mudrim i plemenitim i funkcionalnom državom!? Odgovor je 'lagan' koliko i onaj na pitanje je li vam do školskih odora ili nije, dok škole vape za novim krovovima, stolarijom, informatičkom opremom, a država isto. A opet, možda i jest bolje baciti lovu na nabavku šatora, kad se već šatorska ostavština i nauk pokazuje tako dražesnim i otpornim dok uređuje sve, od HAVC-a do školstva. Šator za dvoje, pa da se ispod krova od tkanine pjeva »Stayin alive«, ona iz 80-ih za koju predsjenica veli da je najbolja glazbene podloga kad se reanimira. Jer, drži pjesmuljak ritam srca dok se sazrijeva, podno uniforme, pogotovo maskirne.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka