Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
19. siječnja 2020.
Foto Dalibor Urukalovic/PIXSELL
Foto Dalibor Urukalovic/PIXSELL
Autor:
Objavljeno: 5. siječanj 2020. u 9:09 2020-01-05T09:09:47+01:00

​Ova zemlja vapi za danom kad će neka gospođa izdaleka, u koje je širok osmijeh i još šira podrška matične joj zemlje, doći i uistinu dovesti kraju neki velik i važan posao. U protivnom sve ostade samo iluzija, lijepak na koji se svaki put nanovo navučemo da bi se s prvim danima siječnja grubo trijeznili

Lako moguće da za Ivicu Ivaniševića, novinara i pisca, znate ili ste barem za njega čuli. Malo je ostalo takvih što se površnom promatraču čine samo poslovično mrgodni, a zapravo su vrijedni usamljenici koji se još ne daju s branika dobrog, starog, mediteranskog humora.

Kroz dobru zezanciju dade se zapravo najviše toga i reći, a Ivanišević to itekako zna i dobro radi. Ma, njegov tekst s početka godine, onaj objavljen u matičnoj mu kući »Slobodna Dalmacija«, bome je više nego li na smijeh tjerao u blagi očaj. Što će, naime, biti nego očaj ta teza da nam se ne treba brinuti jer će nam godina nova biti u vlas ista kao i stara!?

Neće valjda!? Hoće, hoće. Razlaže Ivanišević, u tekstu što liječi mamurluk bolje od domaćeg kiseliša, godinu novu na mjesece i događaje koji se u nas od stoljeća sedmog ciklički ponavljaju. Uglavnom je u pravu, kod nas se sve ponavlja, ono nevaljano i iscrpljujuće ponajviše i najupornije. Ma opet, ne može baš sva biti isto, trista mu gromova! E, može može. A koliko isto prvi su spoznali Kumrovčani i Zagorje nam zeleno.

O kako se načas činilo da se sve baš sjajno poklopilo. Ako ništa dobili smo prigodu objasniti potomcima što je to bilo i jest tako magično u pjesmi o mami Kukunki, tati što se zaziva s Taranta i malome Juju. Dobro, naš spas se nije zvao Juju, nego ‘samo’ Yu, i nije bio muškog roda već je u pitanju gospođa uredno začešljane frizure koja bi koga mogla asocirati i na Jovanku Broz, ali povod je bio više nego dobar.

Yu! Na mala vrata su se ta dobro znana i krajnje asocijativna dva slova ušuljala opet u naše živote dok je delegacija kineskih gospodarstvenika, prije koji mjesec, po tko zna koji put, brodila Lijepom našom.

Došla je mnogoljudna delegacija poput čete spasitelja da otkupi naše grijehe i da nas, dakako, spase. Ministri svake vrste, a i premijer na trenutke, vodali su ih naokolo, malo im pokazujući naše prirodne ljepote, a malo im pokazujući naše gospodarske strahote ne bi li u njih štogod Kinezi uložili i postali naš važan i najvažniji gospodarski partner.

Na svakoj fotografiji iz tog doba vidjela su se zadovoljna lica članova izaslanstva s dalekog istoka. Pače, pamti garant još i danas internet one video uratke na kojima kinesko ljudstvo pjeva na hrvatskom i srdačno se smije kako je i običaj kad te sindikalni izlet odvede negdje gdje nikad ranije nisi bio, a svašta si lijepo o tom neistraženom kraju čuo.

A nije da im nismo nudili velike neke stvari, recimo brodogradnju našu, nekada najcjenjeniju na svijetu, da priskoče, da ulože, da spase, da grade, pa da s našim a svojim brodovljem krenu dalje u osvajanje svega tržišnog, onako kako su svijet osvojili plastičnim igračkama i jeftinom trikotažom.

Već tada, među svim tim gostima, najkonkretnija i najšireg osmijeha bila je gospođa Jiang Yu! Ona je, naime, ni manje ni više, bacila oko i to krajnje ozbiljno na hotel Zagorje, na bivšu Političku školu, na građevinu na koju se nataložilo toliko povijesne zbiljnosti i toliko neukrotiva korova da je samo čvrsta ruka može dovesti redu da blista baš kao nekada. Yu je bila naša nada! Yu je postala naša medijska zvijezda. Voljeli smo je baš kao onog Jujuju iz pjesme.

Bilo je i itekakve logike da zemlja crvenog barjaka sa žutim zvjezdicama prepozna vrijednost u kompleksu u kojem su se odškolovali mnogi naši funkcioneri. Nije tu malo kvadrata, a i zemlje uokolo je puno, pa kad se učini, recimo, tematski zabavni park, pohrlit će sa svih strana gosti iz daleka, onako kako hrle u Zagreb, ili u onaj kineski restoran u Korenici.

S druge pak strane, gospođa Yu napravila je, i bez da je kupovinu kraju dovela, čudo svjetsko, učinila da po prvi put spomen Tita kao takvog ne izvlači na prednje stranice novina vjekovne hrvatske prijepore.

Ovaj put svi su bili složni da se tu radi o pametnom ulaganju i da je Tito brend koji fercera odavde do Kine i natrag, pa ga treba valjano iskoristiti. Kako je krenulo možda bi se i bista prognana onomad s Pantovčaka našla tu negdje u spomen sobi, negdje kraj aparata što hvataljkom plišane igračke lovi ako u njega ubacite kunu, ili dvije.

Zveknula je Yu i polog, lijepih 598.000 kuna, da se vidi da misli ozbiljno. A onda, na početku godine, praktički uz onaj tekst Ivice Ivaniševića, stiže vijest koja kaže - Kinezi nisu uplatili novac za kupnju bivše Političke škole!

Ili, štono bi se reklo, nema nama našega Juju! Doduše, načelnik Općine Kumrovec još uvijek vjeruje da će se sve riješiti. Računa on, ne kupuje nitko veliku okućnicu, a da nema namjeru i kuću platiti.

Tražila je gospođa Yu i njena tvrtka odgodu plaćanja, svjetska kretanja su takva kakva jesu, ma bit će, vjeruje načelnik, to sve u redu. Ali, ako platila nije u rujnu, pa nije ni u prosincu, nekako je lako biti skeptik koji vjeruje da platiti neće nikada. Nekako je lako vjerovati da je Ivica Ivanišević u pravu i da će nam nova godina biti u vlas ista kao i stara. Pa će i opet s proljeća neki novi Kinezi doći da nam daju lažnu nadu dok ih ministri vodaju naokolo, a onda će otići i ostaviti nas da buljimo u iste ruševne zidove i istu onu travu koja ih je zapasala.

Ružno bi, doduše, bilo reći da baš sve u odnosu nas četiri milijuna i mali milijun Kineza ne funkcionira. Laude su tako, i to s pravom, napisane o marnosti kineskih radnika koji Pelješki most grade. Pače, sagradit će ga prije nego mi okončamo nacrte za one pristupne ceste bez kojih s mosta nema mrdanja ama nigdje. Samo, most se gradi jer se radnike i njihove kompanije za to i uredno plaća, a kad nama treba dati financijsku injekciju, e onda braće Kineza nigdje. Brine to malo, kako lokalpatriotski tako i geopolitički. Nije valjda da su im, recimo, Srbi draži od nas kad s njima toliko bolje trguju!?

A još bi gore bilo ako je neka mračna sila izvana spriječila zagorski posao stoljeća samo zato jer preboljeti ne može mogućnost da se razvije spomen na jednog od najvećih sinova zelenog Zagorja i cjelokupne nam zemlje. Možda je, tko zna, zapelo još onomad s Markom Polom i njegovim otimanjem tjestenine od majstora Kineza, ma što god bilo na stvari netko će to morati riješiti.

Jer, ova zemlje vapi za danom kad će neka gospođa izdaleka, u koje je širok osmijeh i još šira podrška matične joj zemlje, doći i uistinu dovesti kraju neki velik i važan posao. U protivnom sve ostade samo iluzija, lijepak na koji se svaki put nanovo navučemo da bi s prvim danima siječnja grubo trijeznili. Sva će biti isto, kaže Ivanišević. Kako je krenulo i s obzirom što sve gospođa Yu platila nije, u pravu je ako neće biti i mrvu gore nego isto. A tek je, avaj i kukunka, počelo.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.


Promo
PUST 2020.
Viškovo

PUST 2020.