Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 9° 4
Sutra: 9° 9° 4
26. ožujka 2019.
Na kraju krajeva

blog SINIŠA PAVIĆ Veliki dedramatizator

Snimio Darko JELINEK
Snimio Darko JELINEK
Autor:
Objavljeno: 10. veljača 2019. u 13:09 2019-02-10T13:09:11+01:00

Ne treba premijeru ničije mišljenje, savjet,   analiza, kad sve sam zna. Ne treba njemu kritika, treba mu tapšanje

Bilo je to 1. lipnja 2016. godine. Nije na papiru statistički davno, a opet dovoljno je davno da se potvrdi ona kako vrijeme leti. Bilo je, prvog lipnja 2016. kada se na centralnom zagrebačkom trgu, i na trgovima diljem zemlje, okupilo na desetke tisuća ljudi da bi dali podršku reformi školstva što su je pisali Boris Jokić i suradnici.

Trg bana Jelačića odavno nije bio tako pun, valjda još od prosvjeda za Radio 101. Nije bilo toliko ljudstva čak ni kada su generali dolijetali iz Haaga, a koju godinu kasnije tek će ga uspjeti napuniti nogometaši po povratku iz Rusije.

Više od 50 tisuća ljudi došlo je na trg uvjereno da Hrvatska može bolje, da nam obrazovanje može bolje, da nam djeca zaslužuju bolje, da nema mjesta ideologiji u knjigama i da smo u stanju upogoniti sustav koji će dati pametne, kreativne, obrazovane, sretne mlade ljude koji se neće bojati razmišljati.

Došla je na trg masa ljudi svih godišta, uvjerena kako treba stati na kraj onima koji, kako je pisalo na jednom od transparenata, ne žele reformu jer im je neznalicama lakše vladati. Došla je na trgove masa pristojnog nekog svijeta koji inače ne izlazi na trgove, a pogotovo nema naviku na ceste izlaziti s plinskim bocama.

No, i opet nije prošlo baš ništa od onog što su tražili. Famozni kurikulum je zato ušao u naše živote, vokabulare, onako kako je riječ i biće zvano potkornjak ušlo zadnjih dana u stabla šume splitskog Marjana i vokabular stanovnika Splita.

Nestade Jokića i ljudi iz njegova tima, nestade čeljadi koja je, činilo se te 2016., radila pošten posao, sve u istinskoj želji da na bolje promjene okoštali sustav. I evo, skoro tri godine kasnije kurikulum i reforma još se spominju, živahni koliko je živahna ministrica obrazovanja Blaženka Divjak pod čijim patronatom se kurikulum piše, samo nema više nas da išta na račun napisanog kažemo, makar bi trebalo. U manje od tri godine šaptom smo pali i sami sebe uvjerili da ionako nema smisla ništa.

Dijete čita lektiru. Zapravo, najprije naruči od starca knjigu iz knjižnice, jer joj se samoj do knjižnice ne da. Ranko Marinković, »Glorija«. Velik je naš klasik, čini se kuži ona to dok čita, ali u pola svega svejedno krene puhati od muke.

Staromodno je, kaže. Dobro je, ali kog će to od ljudi njenih godina zainteresirati. »Ima li film!?«, pita, pa se smijulji svjesna da film nije opcija. Da se razumijemo, nije ništa bolje prošao ni »Lovac u žitu«, muka su bile i te pjesme za prve lektire u kojima Matoš i društvo tuguju za svim i svačim.

Ali, ne da se, čita svejedno makar skeptična bila naspram roditeljskog mantranja kako će joj sve to jednom biti od koristi, pa makar samo ako je put nanese na kakvu »Potjeru«, tamo gdje je svako znanje dobrodošlo ako misliš neke novce kući iz studija odnijeti.

– A je li znaš da u Gradišci za lektiru čitaju »Osmog povjerenika? – pita u jednom trenu. Dobro, možda je podatak koji joj je dojavila prijateljica spomenula s namjerom, jer zna da ima i film sniman po Baretićevoj uspješnici, a možda je samo htjela reći kako ni med cvjetjem ni pravice.

Što god da je htjela dotjerala je priču do popisa lektire što nam ga je podastrla ministrica obrazovanja u onom što se kurikulumom hrvatskog jezika zove. A na popisu od živućih naših autora samo Danijel Dragojević, Miro Gavran i Pavao Pavličić!

I dakako, benovolentno i s namjerom dana mogućnost da profesorice i profesori budu barabe, kamikaze, jurišnici pa po vlastitom izboru izaberu štogod naslova, vjerujući da im kad, recimo, izaberu Jergovićevo ili Tomićevo djelo neće za vrat skočiti pravovjerni roditelji i smjerne kolege. Ponoviti valja; tri živa domaća književnika su na popisu. Tri.

Dunja Mazzocco Drvar je meteorologinja, znana s malih ekrana. No, osim što nas informira o vremenu za TV prognoze, zna ona odlaziti put klinaca pa im održati predavanje u kojem preko animiranih klasika progovara o vremenu, meteorologiji, znanosti.

U neposrednom kontaktu čini im znanost opipljivom, stvarnom, živom. Jer, nema tog ekrana, nema tog tableta, nema tog mobitela ni googla, koji može što izravan ljudski kontakt može. Kurikulum u kojem je lektira zato ne nudi ništa od spomenutog, jer tri naša živa autora ne stignu obići sve škole sve da i hoće.

Popis zato nudi zastarjelo, jer što je starije to je valjda apolitičnije, a što je apolitičnije to će čitateljstvo imati manje razlog misliti išta i pitati išta. A kada niti misli niti pita onda ni na trgove ne dolazi. Probali smo, uostalom, 2016. Nije išlo i to je to.

Guranje puka u ravnodušno beznađe jedan je od rijetkih uspjelih projekata hrvatskih vlasti, poglavito aktualne. Projekt je toliko uspio da sve što mu ne paše premijer s revera može otpuhati poput prhuti bez da mu se išta dogodi.

Pljušte tako tužbe protiv novinara, uvažene novinarske međunarodne organizacije upozoravaju da nam je stanje u medijima i medijske slobode možda i najlošije u Europi, a premijer Plenković na sve tek kazuje: »Ne treba meni međunarodna analiza da vidim ima li ili nema slobode medija u Republici Hrvatskoj. Ne vidim problem, više se dramatizira nego što problem postoji.« Pače, još je i dodao: »Što se mene tiče, kazati da u Hrvatskoj danas nema slobode medija znači da taj koji to kaže niti gleda, niti sluša, niti čita.«

Čitaš, slušaš to što je premijer kazao i sve se uveže u jedno, od popisa lektire, do nadvrhovnog ignoriranja. Logično je, naime, da se ignorira suvremene autore na spisku lektire, kada je bilo kakav susret oči u oči, bilo kakav razgovor, bilo kakav pokušaj da se druga strana razumije i argumentima u nešto uvjeri, nemoguć, nepoželjan, izopćen.

Ne treba premijeru ničije mišljenje, ničiji savjet, ničija sugestija, analiza, kad sve sam zna. Ne treba njemu kritika, treba mu tapšanje po ramenu, pa ako već, on i njegove kolege po poslu, i moraju među ljude, onda će krenuti put obljetnice HDZ-a u Imotski recimo, onako kako će predsjednica poletjeti biskupu Košiću, ako već nije odlučila krenuti s Pantovčaka u posjet Zagrebu!?

A mi se navikli. I evo dobili popis lektire beskonfliktan taman toliko da nema šanse da nam djecu »truju« autori »jokićevci«, da s mladosti razgovaraju o književnosti i životu. Zašto bi i dobili tu prigodu, što djeca što pisci, kad premijer sve zna.

Prvoga lipnja 2016. na Trg bana Jelačića išlo se i zato što je ljuta cenzorska ekipa s desna marno tražila među autorima one nepodobne. U veljači 2019. na ulicu zbog prahistorijskog spiska od lektire neće nitko.

Vremena su druga, vremena su kad su na djelu dedramatizatori. Za to vrijeme u srednjoj školi u Zadru učenik je vrelim upaljačem utisnuo slovo U na ruku kolegice krstivši je ustašom. Ravnatelj veli, dječja je to igra, mediji pretjeruju. Malo je falilo da doda kako se »više dramatizira, nego što problem postoji«.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka