Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 18° 6
Sutra: 18° 18° 6
20. listopada 2019.
Na kraju krajeva

SINIŠA PAVIĆ Svi smo mi Ježurka Ježić

Photo: Dusko Jaramaz/PIXSELL
Photo: Dusko Jaramaz/PIXSELL
Autor:
Objavljeno: 17. veljača 2019. u 11:08 2019-02-17T11:08:22+01:00

Što si nego jež dok radiš u brodogradilištu, recimo, dok podižeš djecu, dok sanjaš svojih 50 kvadrata stana, dok otplaćuješ ratu prvog automobila...

U redovima Hrvatske pošte, dalo bi se to 'ladno i posve subjektivno kazati, stoje još samo pripadnici rijetke sekte. Sekta je to koju mahom čine oni koji su odlučili do zadnjeg trena pružati otpor druženju s kojekakvim kompjutorima i pinovima, zatim oni koji su uvjereni da dotacija od nekoliko kuna vrijedi i spašava gdjekojeg zaposlenika naše pošte, pa oni koji se sa sjetom sjećaju da je jedna od žešćih epizoda »Nepokorenoga grada« bila ona o diverziji u zagrebačkoj pošti, a tu je i onaj namrgođeni i ojađeni dio ekipe koji navrati tek da pokupi poziv kakav sa suda, recimo ako tuži HRT.

Jest, doduše, dade se odnedavno u našim poštama i platiti račune, kupiti srećku i uplatiti loto. Nije to odstupanje od uobičajene ponude usluga previše promijenilo strukturu korisnika, čak ni onaj famozni buket televizijskih programa što ga u pošti dobiti možete nije previše promijenio činjenicu da smo svi u redu nekako isti, umorni uglavnom, pridošli pred šaltere više od muke nego od veselja. A onda, za jednog nervoznog čekanja da na ekranu zatitra željeno slovo i broj usluge, među svim tim drangulijama koje se kupuju zadnji tren jer se zaboravilo na rođendane i Valentinovo, eto ti nje – Ježeva kućica!

Slikovnica! Zapravo, malo je reći slikovnica kad je roman to, ako ne i cijeli život koji je stao između dvije tako poznate korice. Ista je ilustracija već sto godina. Ne može biti drugačija ni format, malo veći od standarda, ni korica meka što se i presaviti može, ni šarenilo ono ilustratorsko da odmah znaš kako je unutra i ježa, i šume, i lišća što mu šušti pod nogama. Šušanj je to, garant bi rekla pokojna baka Vinka. Šuštanja lišća otpalog, što se za stoku sakupljalo, lišće po kojem se gazilo vikendom za odlazaka na selo jer, što drugo, šušti pod nogama. Kupiti je malom Mišovom bilo je i dobro i nužno.

U Miša je, naime, najmanje dijete od svih iz bliže okoline, grijeh bi bio da Ježevu kućicu nema, a bome grijeh bi bio i da mu je starci pred počinak ne čitaju. Čast tabletima i crtićima, ma kud ćeš bolje od one da ti pape dok te drži u krilu baritonom svojim recitira: »Po šumi, širom, bez staze, puta, Ježurka Ježić povazdan luta. Lovom se bavi, često ga vide, s trista kopalja na juriš ide. I vuk i medo, pa čak i ovca, poznaju ježa, slavnoga lovca!«

Doduše, ne moraju sve uspomene vezano za čudo od riječi što ga je napisao Branko Ćopić biti baš romaneskno divne. Pamti se, primjerice, i slučajeve poput onog u kojem su glavni likovi Ante i Mare, rođaci prvi, dvije sestre što ih godina dana razlike dijeli. On godinu stariji, ona godinu mlađa. Ne znaš tko je bolji; u njege same petice, u nje isto, u njega sve neke pohvale i priznanja, u nje isto, u njege sporta i treninga i medalja, u nje isto.

Blistaju majke i očevi toliko da i ne vide kako su se i sami uvukli u žestoku bitku dvoje mladunčadi. Sve što on zna i može, ona zna i može bolje, a bome vrijedi i obrnuto. I sve tako izjednačeno, do trena kad ona ne bi krenula, pa naizust recitirati Ježevu kućicu. Uf, muko moja, muko ježeva, kako je samo znala sve, od lijina pisma, do masnog brka, a on bi vazda zapeo na onom stihu gdje jež veli da je za ručak trbuhom cijelim.

Trebalo je njemu godina da preboli te sitne poraze i da zaroni u kućicu dublje, ma kod klasika to je tako da u njih zaroniti moraš, prije ili kasnije, bilo da si na pamet, spontano, sam od sebe naučio dojedan stih, bilo da dan danas tjeraš starog ćaću da učini napor pa se sjeti kako ono ide ta Ježeva kućica.

– Kažeš, izbacili iz lektire!? Uf, ne valja to – kratko je kazao pape.

Bio mu je, kaže, drag taj Ježurka Ježić. Na pitanje zašto, posve neočekivano odgovara: »Zato što je bio nekako, jadan…« Kako jadan, zaustiš tražit objašnjenje, ma vidiš kako pape misli da je sve rekao. Zapravo i je. Nije, naime, ta riječ jadan izgovorena da joj je kontekst loš, već hoće reći da je Ježurka Ježić bio jedan od nas, odnosno od njih, očeva nam i majki, ako ne i njihove djece koja su rasla baš tako nekako. Što si nego jež dok radiš u brodogradilištu, recimo, dok podižeš djecu, dok sanjaš svojih 50 kvadrata stana, dok otplaćuješ ratu prvog automobila, dok odlaziš na zimovanje sa sindikatom, dok na papiru crtkaraš zaneseno obrise neke svoje buduće vikendice i ne daš im da se makar na papiru konstantno smanjuju.

A onda kada konačno na listi stigneš na vrh i dobiješ svoj stambeni prostor, e onda kupiš novi, debeli tepih za dnevni boravak pa po njemu od sreće kolute činiš. I nema više ni lije, ni vuka, ni divlje svinje koji bi to veselje mogli pokvariti. Nekada je na ponos bilo biti poput Ježurke, imati njegove kvalitete, pa makar da je onaj klobuk na glavi već apšisan, a postole samo što nisu rupu na potplatu dobile. Nekada se činilo mrvu smisleno živjeti pošteno kad će se na kraju balade sve isplatiti i vratiti. Možda je baš tu negdje ona(j) tko je odlučio da Ćopićevo djelo više nije za lektiru, i vidio razlog da to učini. Kome danas uopće treba Ježurka Ježić!? Treba nam vukova da plijen rastežu, divljih svinja da ruju i rokću i nasrću, lije koje će bit i lukavije od najlukavijih da pronađu rupa u zakonu i prečaca do uspjeha.

Zapravo, malo je divljih životinja iz naših šuma da bi se u njih ugledali, pa tako čim prosperitetnije živjeli u današnje doba. Valja posegnuti za modelima izvana, za hijenama kakvim najbolje, jer život je kratak da bi ga se trošilo u Ježurkinom ritmu, a kamo li da bi se živjelo u brlogu kakvom. Tko više može podnijet »jadnog« ježa u doba kad je sve nikad skuplje, a nikad jeftinije nije bilo. Samo, što je život bez Ježeve kućice…

Elem, izbaciše Ježevu kućicu, izbaciše Ćopića iz lektire. Vrag će ga znat zašto. Možda je i pisac suspektan, a možda je i to na tragu one žarke, evidentne želje onih koji su slagali popis da unutra nama nijednog naslova zbog kojih bi se, ne daj bože, neka polemika mogla otvoriti. Ode Ježurka, ode Mali Princ, ode Pipi Duga Čarapa, ode sve… Ma, ako je sreće, možda još uvijek gdjekoja pošta među svim onim drangulijama što se kupuju ili zato što su na akciji, ili zato što se zaboravilo na rođendan ili Valentinovo, stoji i koji primjerak tog zakonika od života koji nepoćudan može biti samo onima koji su zaboravili biti djeca.

Možda se čini da smo, narodski rečeno jebali ježa, ma ima i ona koja pjeva »ježa će gutati«. Jer, nema tih cenzorskih škara koje mogu u kuću ući pa prerezati veze koje sežu sve tamo put naprijed i put nazad do onog baritona koji pred počinak kazuje: »Po šumi danas, bez staze, puta, Ježurka Ježić lovi i luta. Vještak i majstor u poslu svom, radi i čuva rođeni dom«.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.