Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
28. ožujka 2020.
Na kraju krajeva

blog SINIŠA PAVIĆ Odakle se čisti bista?

Foto Goran Stanzl / PIXSELL
Foto Goran Stanzl / PIXSELL
Autor:
Objavljeno: 15. ožujak 2020. u 11:32 2020-03-15T11:32:26+01:00

Odgovor na pitanje odakle se čisti bista zapravo je jednostavan. Od glave, dakako. Po identitet naroda kao takvog ionako su znatno pogubnije Fendi fotelje u stanovima vrhuške, ili pak čudan običaj da isti ljudi uređuju interijere i crkava i noćnih klubova

Lako ćemo mi za koronavirus, koliko god da smo u strahu dok police trgovina mahniti brstimo. Nije to ipak posve naša stvar, ‘uvezli’ smo virus iz Kine kao kakav komad jeftine elektronike, ako već nije k nama došao u šleperu punom talijanske tjestenine. Ipak je to pitanje Božje volje ili nevoljkosti da se s nama ozbiljnije bavi, a tu ionako ne može običan smrtnik ništa.

- Vidi!

- Što!?

- Šta imam kraj bočice sa svetom vodicom!

- Oooo! Dezinficijens!

- Kužiš, kraj svete vodice.

- Da, da, to je baš k’o isto.

- Kužiš, čistimo duh i tijelo.

Mjesto radnje je automobil kojem je mati u dodatnu opremu dala svete vodice da se nađe, pa je evo kako u autu nekim čudom ne hlapi ima već 20 godina. A kraj nje odnedavno i plastična bočica s tekućinom koja razara viruse taman tako da se mogu na miru prstićima dotaknuti nos, oči i uši. Neke mjere su, u svakom slučaju, poduzete. A opet, lako je potpast pod psihozu masovnu, pa makar da ste najrealniji tip na svijetu, onaj koji radi što mu znanost kaže i ne predaje se tlapnjama lako.

​Javni gradski prijevoz. Ulaziš u bus sretan, jer ima mjesta slobodnog. Ali, od svih slobodnih stolica biraš - ‘krivu’. Nisi nego sjeo, a gospođa kojoj u šiju gledaš udri u žešći kašalj. Računaš stat će, ma ne staje. Analiziraš je li kašalj suhi ili ‘vlažni’. Uf, suh je. Guši se ona, a nervoza raste. Bakice red iza mrmljaju nešto sebi u bradu. Korona im ne silazi usana. Možda bi se valjalo premjestiti stolicu dalje!? No, ne bi li to bio posvemašnji kukavičluk i što ako netko primijeti!? A onda, kao da kašalj nije dovoljan, ulaze dvije mlade cure, vrag će ga znati je li Koreja, ili Kina u pitanju! Falilo je još samo malo talijanskog i bilo bi sve poput savršene kliničke slike svijeta koji se sprema na tren stati postojati. Samo, koliko god da čovjeka načas štrecne, nije to ona naša tema. ​Naša je računica druga i nevino čista, naše je polje interesa - osim čistilišta u HDZ-u - čišćenje svakolikih bista!

​Možemo se mi lagati koliko hoćemo, ali svatko je za svog života imao priliku vezati se uz gdjekoju bistu, odljev, poprsje, bilo da je od bronce ili kamena. Socijalizam je tako mnogim generacijama osnovne škole koja je ima dobila po narodnom heroju, donio zadovoljstvo da se na ulazu, u velikom holu, svakodnevno susreću s herojevim postojanim pogledom uperenim u budućnost. Navikli se klinci na bistu i bista na njih, toliko da se jedva problematizirao i sav apsurd situacije kad je straža pionirska čuvala bistu, valjda da ne pobjegne, dok i kroz našu školu ne prođe pionirska spomenica što je iz grada u grad putovala. Nisu biste, međutim, odgajale samo u tom društveno političkim smislu. Preko biste se učili i o pravilnom odnosu prema društvenoj imovini.

- Svatko će dobiti svoj spomenik u kvartu da o njemu brine – kazala je učiteljica.

Sretnici su dobili na skrb bist(ic)e poput one poviše željezničkog kolodvora, one sitne glave za koje ti ne treba ni pet minuta da prašinu s nje skineš i obrišeš, ako ima, koji golublji uradak što sugerira posvemašnje nepoštovanje. Ali kad ti uvale spomenik Josipu Hatzeu kompozitoru, onaj visok i dva, tri metra, onaj koji prikazuje majstora u cijeloj mu figuri, e onda je skoro pa pogibeljno penjat mu se na ramena da bi ga se ‘ladnom vodom zalilo, zamusavilo ga posve, pa kući otišlo ‘obavljena’ zadatka. Ima bista i bista. Stoga se čuditi ne treba da kroz život svatko od nas razvije prema bistama drugačiji odnos. Ravnodušje bi, doduše, bilo najnormalnija ljudska reakcija, da nema prije jedno pet godina nije pokazala Predsjednica kako se biste može ne voljeti.

Ušla je Kolinda Grabar-Kitarović u svoj privremeni smješten na Pantovčaku te je odmah, strastveno poput kakvog Ante Vrbana, uredila dom po svom šutnuvši bistu Josipa Broza Tita van! Tito se nije uklopio u njeno poimanje unutarnjeg uređenja, kralj Tomislav, Ivan Mažuranić, Ante Starčević, Stjepan Radić, Alojzije Stepinac i Franjo Tuđman jesu, a to sugerira da je lako moguće kako je i Predsjednica u osnovnoj školi morala skrbiti o nekakvom komadu bronce i da joj se od svih zamjerio garant neki veliki Jožin kip. Novi Predsjednik je zato otišao korak dalje. On je iz svojih odaja privremenih izbacio ama sve! Ništa tu nema »da mi kompa bude Mažuranić, frend Stjepan Radić, prijatelj Marulić, kao buraz Ante Starčević«, već sve napolje. Dobro, ne napolje, nego u muzeje gdje je bistama, ne dvoji Predsjednik, mjesto.

​Ljevica krajnja koje je romantičarski naivno očekivala povratak Tita, sada je valjda jasno da se tamo vratiti više ne možemo i nećemo, pa je bunt bio tih i jedva primjetan. Desnica, ona što igra u formaciji tipa Škoro-Kovač-Zekanović, digla se zato na stražnje noge snervana i gorkom istinom da virus jede sve pa i teme koje su ih do jučer međ’ zvijezde lansirale. U izbacivanju bista oni vide satiranje svijetle nam povijesti i ubijanje nacionalnog identiteta i izdaju svega nam svetoga, zemlje kao takve. Koliko samo mora biti krhka ta vjera u nacionalni identitet vlastiti, a onda i u vlastiti narod, kad ne dvojiš kako je će izgon nekoliko nijemih glava s Pantovčaka poljuljati temelje državotvornosti!? I koliko ograničen mora biti pogleda na svijet u onoga tko u čišćenju bista vidi samo ideologiju, a estetskog ništa. Jer, ako je već Predsjednica mogla urediti okoliš da se u njemu osjeća ugodno, pa može i Predsjednik. Otvoren prostor možda je koračić ka modernitetu, povratak Kniferova djela na zid odakle su ga makli za mandata Milanovićeve prethodnice bio bi također lijep korak ka ljepšem nekom društvu, a jedino što tu plaši jest najava da će Predsjednik okačiti na zid portrete svih prethodnika s obzirom da je to detalj kojeg ni oni što Bandićeve stanove uređuju vjerojatno ne bi lako podnijeli. Ne fali nama bista, nama eventualno fali odredba neka koliko smije u interijer dirati novi stanovnik Predsjedničkih dvora, pri čemu valja kazati i to da su nam dvori poprilično retro dizajna.

Elem, odgovor na pitanje odakle se čisti bista zapravo je jednostavna. Od glave, dakako. Po identitet naroda kao takvog ionako su znatno pogubnije Fendi fotelje u stanovima vrhuške, ili pak čudan običaj da isti ljudi uređuju interijere i crkava i noćnih klubova. Vapaj momaka iz Tram 11 ionako nema veze sa sklonošću ka bistama likova koji se i na novčanicama nalaze. Valja se pri tom samo nadati da je i Predsjednik, nakon što je utrpao u kamion biste pa ih otpremio u skladišta i muzeje, negdje u kut sobe stavio dvije bočice; mrvu svete vodice i dezinficijens. Drugo se protiv božanske volje i nevoljkosti da nas spašava ovako destruktivne, ljute i mrke, ionako ne može.

- Sveta voda i dezinficijens!? A da, to je k’o isto.

- Pa šta nije!? Za duh i tijelo!

- Je, je, zacijelo!

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.