Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 14° 3
Sutra: 14° 14° 3
18. studenoga 2019.
Na kraju krajeva

blog SINIŠA PAVIĆ Ne okreći se, Sina!

Siniša Labrović / Snimio Denis lOVROVIĆ
Siniša Labrović / Snimio Denis lOVROVIĆ
Autor:
Objavljeno: 28. listopad 2018. u 15:04 2018-10-28T15:04:12+01:00

Priča je ovo o društvu koje ne voli kritiku, ne podnosi dijalog, ne promišlja budućnost, nije mu do kulture a bome i obrazovanje smatra suvišnim. A kad je tako, Berlin se čini divota, taman da se ne okreće umjetnik - koji je dobroćudna ljudina - za puta, barem dok ne osvijestimo i sami kakva je ovo država. Kakav bi tek to neviđen performans bio!

Dan je bio lijep i sunčan, ma je gore na brdašcu jednostavno bilo još sunčanije. Kako, vrag bi ga znao. I sunčanije, i zelenije, ma ne i spokojnije. Jer, koliko god sve izgledalo pastoralno i pitoreskno, nelagoda je jedini osjećaj koji je među sobom ravnopravno podijelila hrpa novinara što su ih poslali da iznutra vide Kulmerove dvore kad je već prigoda.

Tu je nekada, a bit će da će i opet, stolova Gazda. Sada tu bivstvuje njegova kći Iva. Tu se nekad nije moglo ni prismrdjeti. Odnedavno se, međutim, koji od objekata velikog posjeda velikog gazde može unajmiti za kakav party, vjenčanje, tiskovnu konferenciju onako kako su to učinili producenti novog filma Vinka Brešana znakovita naslova – Koja je ovo država!

Operacijom tiskovna konferencija komandira dobro i drago društvo u čijim je rukama PR filma, ali evidentno je da nisu sami. Tu su oni već spomenuti zaštitari, a tu je neprijateljski nastrojeno momče koje strogim glasom i hinjenom ljubaznošću upozorava sve redom da ne slikaju ništa od posjeda dok gaze kroz dvorište ne bi li došli do ogromna salona glavne zgrade. Salon. Tako se zove dnevni boravak veličine dostojne Gazde. Samo, ako će ono momče tako oštar biti i prema onima koji će odaje unajmiti za štogod, propade pos'o Ivi Balent.

Elem, salon pun skupog namještaja. Pun je i sedme sile, što znači da je vab produkcije uspio. Činjenica da su svi, glumci, novinari, redatelj, prvi put u Gazdinim odajama nekako ubija atmosferu.

Nelagoda je, kako god okreneš i koliko god napitaka za energiziranje i hidratiziranje bilo na pokretnim kolicima. Kao da je neka nevidljiva sila ubila svu šalu i pošalicu, ironiju i sarkazam, bilo kakvu volju da se na račun Agrokora, Borga, ex ministrica i povjerenika, da Gazdu i ne spominjemo, baci koji vispren vic. Bit će da su rane još svježe.

Ne treba Gazde ni biti tu da bi se stajalo u stavu mirno. Ili samo čovjeku iz doline nije normalno da itko živi na brežuljku u kućerini iz koje puca pogled daleko, daleko, sve tamo negdje gdje obični smrtnici i ne žive. I taj tren na pamet pada Siniša Labrović. Neba mu, što bi samo umjetnik imao na ovo reći, ako bi uopće imao reći išta s obzirom na to da je o svemu tome on odavna govorio, samo ga mi nismo znali ni htjeli razumjeti.

»Mogu li vas zamoliti da ne fotografirate mobitelima. Hvala«, ponavlja mrgudan dečko dok ovčice tjera u red. Misli lete Labroviću koji je onomad nježno čitao tekstove iz jednog našeg znanog magazina stadu ovaca. I voljele su to ovce, makar je pitanje što bi bilo da im je čitao do pamtivijeka, iz dana u dana. Ili ono kad je kidao komadić po komadić svoje kože pa ga za nikakve novce prodavao, onako kako svaki dan prodajemo komadić sebe pravdajući se da tako mora i da će sutra biti bolje, onako preplašeni od svega i svakoga.

Ili kad je na koljenima obišao zgradu Zagrebačkog gradskog poglavarstva, onako kako se u svetištima na koljenima obilaze kipovi Bogorodice, jer pravo je tako jedino moguće u gradu u kojem je svemoguć samo jedan i samo on. A gdje je ono Labrovićevo postdiplomsko obrazovanje gdje uči kako se baviti kriminalom i kako konačno uspjeti u životu.

Ili pak ono prikupljanje potpisa za samo njegov referendum koji su ispotpisivali svi redom ni ne pitajući što se potpisuje. A potpisivali su mrtvo 'ladno peticiju da se zaštiti svećenike od progona za pedofiliju.

Što li bi, dakle, majstor samo rekao, što bi smislio i priredio da je vidio gužvu ispred Kulmerovih dvora i novinare N1 televizija kako uživo izvještavaju da ćemo koji minut kasnije vidjeti fotelju na kojoj je Gazda kadikad stražnjicu gnijezdio. Samo, ode Labrović, i to u Berlin, i to sa suprugom. Pa će ona biti odgajateljica u vrtiću, a on će, bude li sreće i pravde biti veliki konceptualni umjetnik k'o što je i ovdje bio, samo s tom razlikom da će u normalnoj zemlji to ljudstvo znati cijeniti.

Nije Labrovića za žaliti, dade se samo na njega biti ljubomoran jer je imao snage prelomiti štošta. Berlin! Ma, tuga je spomen na sve ono što ga je otjeralo, baš kao i to gdje smo svi zajedno svo to vrijeme bili, ako već nismo nazovi liberali uvjereni da je tržište sve i da jebeš konceptualne a i sve druge umjetnike.

Je li, naime, normalna zemlja u kojoj ti crkvene vlasti otvoreno kažu da nećeš dobiti nastavničkog posla jer si se usudio skulpturu palog borca zavojima omotati. Je li normalna zemlja koja te razdvoji od supruge, a kao da nije dosta da tebi posla ne da, ne da ga ni njoj, makar se ne bavi performansima, već je »samo« nastavnica hrvatskog jezika. Je li normalna zemlja u kojoj će ovisnici o tržištu kao takvom likovati jer odlazi »simpatičan zgubidan koji ionako nije privređivao ništa«.

Dajmo sve na tržište, umjetnost, starce, djecu, sportaše, zavarivače, trgovce, a onda neka tržište odluči koga ćemo ostaviti da živi, a koga stjerati u vražju mater. Neka nema ni filma, ni knjige, ni glazbe, školstva, zdravstva, ničeg ako nije profitabilno. Ovom i ovakvom svijetu to ne treba, treba im samo neki novi stanovnik Kulmerovih dvora da bude oličenje uspješnog poslovanja. A tko ritam ne lovi, nek' odleprša.

Mi smo devastirano društvo, reče pred odlazak Labrović. I teško mu je proturječiti. Nema se na osnovi čega. Jer, dok je on noćio prve noći u Berlinu, u nas je među ostalim: USKOK priopćio da je hajka na Hrvoja Hibara zbog koje je morao otići iz HAVC-a bila hajka jer je čovjek čist, Zorica Gregurić koja je bila među onima koji su tjerali Hribara je naokolo slala pismo podrške voditeljici HRT-a Ljiljani Vinković koja je na javnom servisu reklamirala filmove koji negiraju zločine u Jasenovcu, sud u Londonu je odlučio da će Ivica Todorić biti izručen Hrvatskoj, a u Kulmerovom dvorima u dnevnom boravku Todorićevom promovirao se film koji se pita »Kakva je ovo država«, taman da snimanje uredno potpomogne i Vlada koja je jamačno državom zadovoljna. Fakat, kakva je ovo država!?

Sinišu Labrovića ne treba žaliti, jer ovo i nije toliko priča o njemu koji nakon dugogodišnje Sizifove muke odlazi u potrazi za egzistencijom koja neće svaki dan biti nanovo ugrožena.

Ovo je priča o nama, o društvu koje nije znalo razumjeti humor, inteligenciju, poruku, medij koji nam je kazivao sve, a mi smo se pravili da ne vidimo ništa. Priča je ovo o društvu koje svakim danom više pušta da mu se umjesto magazina čitaju bajke dok se granice civiliziranog pomiču svakim danom još niže i niže.

Priča je ovo o društvu koje ne voli kritiku, ne podnosi dijalog, ne promišlja budućnost, nije mu do kulture a bome i obrazovanje smatra suvišnim. A kad je tako, Berlin se čini divota, taman da se ne okreće umjetnik - koji je dobroćudna ljudina - za puta, barem dok ne osvijestimo i sami kakva je ovo država. Kakav bi tek to neviđen performans bio!

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.