Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
13. prosinca 2019.
SINIŠA PAVIĆ Ne može
SINIŠA PAVIĆ Ne može
Autor:
Objavljeno: 7. listopad 2018. u 9:13 2018-10-07T09:13:21+02:00

Ne može, rekli su oni koji traže da se vrati magnolija. Ne može, to još nisu rekli oni koji psuju zbog parkiraišnih automata, prometnih gužvi, odvoza smeća..... Ajde što šutke pratimo slučaj prostitutke, ali na malim stvarima se demokracija vježba

Valjda neće zvučati seksistički - kad već živimo u doba premijera koji bez problema novinarki što mu pitanje postavlja kazuje da je slatka sugerirajući valjda da joj je takvo i pitanje - ako se kaže notorna istina da ranim jutrom na zagrebačko parkiralište Paromlina moraš požuriti ranom zorom što zato da bi se mjesto ulovilo, a što zato da bi se lijepog svijeta, poglavito ženskog, vidjelo.

Za onog tko je odrastao u socijalizmu, u doba kad je žena za volanom bila skoro pa eksces, još uvijek je fascinantno koliko to dama automobil vozi i koliko su pritom prezentnije, ljepše, oku ugodnije od muških za volanom. Parkiralište Paromlin jedno je, ako ne i jedino, ne kojem se isplati zorom parkirati. Tu cijeli dan možete ostati za deset kuna, a to je, kad je sat u centru 12, divota. No, nije Paromlin parking plac tu bez veze i samo parkiranja radi. On je tu i iluzije radi! On je tu da se makar čini kako se u gradu vodi računa o koječemu, od parkinga, preko prometa do čim manjeg zagađenja. Ali, on je tu, primjerice, i da se njime manevrira u predizborne svrhe, da se plaća malo i ništa kad su izbori na vratima. Realno, parking je to koji ne može sam podnijeti sve koji bi se tu parkirali. Zbog toga je jutrom trka tko će do osam sati stići, naći mjesto i veseliti se viđenju sad već dobro znanih lica koji također jutrom vrat lome da bi mjesto ulovili.

Uglavnom, znalo je biti i zabavno i oku ugodno. Lako se tu u razgovor ulazilo poglavito ako bi s parkinga otišao čovjek ranije, pa onom tko dolazi na njegovo mjesto ostavio svoju parkirnu karticu. Nema veće zahvalnosti, većeg iznenađenje nego kad ti netko ničim izazvan ostavi svoju karticu. Odmah ga poželiš odvesti na piće, u kino, na klopu, na svašta nešto iznenađen posve. A iznenađenje ne košta nego deset kuna! Još je veći gušt kad nalete stranci, pa siroti muku muče ne znajuć' kako papirnate kune pretvoriti u kovanice. Mudar i iskusan vozač vjeran Paromlinu uvijek u džepu ima koju kovanicu viška za ovakve prigode. Daš' strancu kune, on ti nudi euro ili dva, a ti velikodušno veliš da ne treba. Jedino što radiš krivo je to da mu automatski ne ponudiš vizitku od rodbine što ljeti apartmane iznajmljuje.

U svakom slučaju Paromlin je bio mjesto lijepih susreta, a sve zahvaljujući starim parkirnim automatima koji nisu pitali ništa do li da se u njih šaka kovanica ubaci. A onda je gradonačelnik Milan Bandić odlučio mijenjati aparate. Uvesti modernije. Koji i kartice primaju. I pamte registraciju vozila tako da ne možeš karticu ostaviti zgodnoj vozačici, ili zgodnom vozaču. Niti ima smisla strancima pomoći kad mogu karticu peglati, ako razumiju hrvatski jezik kojim aparat progovara.

Otkada je novih aparata sve je jutrom drugačije. Pred njima redovi, jer previše je stvari koje treba ukucati i premalo uputa kako. A kako se puno tipka, tako se aparati kvare. A kako se kvare, tako te tjeraju da plaćaš mobitelom. A stranci?

– Joj, biste li mi mogli pomoći - kaže gospođa iz Slovenije.

Pa tipkate dok ona govori kako ju je rođakinja iz Zagreba upozorila da neće biti lako k'o nekada. A zašto su ovo uveli, interesira je. I to joj pričaš, a ona zaključuje: »Pa to je samo zato da ne možete karticu dati drugome!?!«

Otkada je novih aparata, ima i redova. U njima ljudi koji naglas skidaju Bogove i Oce pa ih adresiraju put obližnjeg gradonačelnikova ureda. Momci što za parking službu rade, samo sliježu ramenima i priznaju da nije dobro. Zbog aparata se i na posao kasni, pa se i zato psuje. Čini ti se da se toliko psovki može kanalizirati u kakav smislen bunt, pala bi gradska vlast obnoć. No, za sada ga, što se Paromlina tiče, nema. A nije da nema načina.

Tko god je ikada u Zagrebu bio, zna što je i gdje je Džamija, Dom umjetnika, znana građevina i okolna joj tratina koja čitav kvart čini prepoznatljivim. Lako što je arhitektonski vrijedno, kad je možda i vrednije to što se s Džamijom, uz Džamiju živjelo. Školarci na travi i stepenicama, psi što trče zelenom travom, magnolija podno koje se Branimir Štulić onomad slikao za omot Azrina albuma Filigranski pločnici. Onako suptilno donjogradski, tu je bujao život, otud kretali prajdovi, puštali se u nebo lampioni. Vrag će ga znati zašto, ma gradonačelnik je odlučio sve to »urediti«, od starog napraviti novo a još starije. I evo je, evo trave žive a umjetne što se u rolama nanosi, evo sterilnoga i beživotnoga, evo estetike koja je živahna poput plastičnog cvijeća u vazi. Sve »savršeno«.

Samo, ova priča ima i svoju dobru stranu. Čim su krenuli na magnoliju, oni su se okupili u društvo »Vratite magnoliju«. Svake srijede su dolazili pred Džamiju ljudi najrazličitijih profila da protestiraju protiv devastacije, protiv samovolje, protiv imitacije života kraj života stvarnoga, a sve bez da se struka konzultira. Kad bi gradonačelnik navrtio izviždali bi ga tako i toliko da mora otići brže nego li je mislio. A kada su radovi silom završeni i kada je obnovljeno pušteno u pogon, na tratini beživotnoj položili su veliki transparent na kojem je pisalo - Prevara! Netko će reći, zaludu im protest i okupljanja svake srijede. No, neće biti baš tako. Možda ovaj put nije uspjelo, ali ovo jest put kojim se dade koračati da bi se stalo na kraj ne samo onima što magnolije čupaju već svemu nevaljanom, u kojom god gradu bilo. Svi naši gradovi, naime, imaju, neke svoje magnolije i svoje gradonačelnike. Drugi put, ili treći, četvrti, uspjet će.

Čovjek se zove Vojko V. On pjeva, repa, govori. I ima pjesmu koja jednostavno veli - Ne može. U njoj Vojko prepričava zadanu putanju od života onako kako ga piše mlada hrvatska država, da bi u finišu došao do bitnog.

na nastupu dobiću napadaj bijesa/ jer doša sam gladan i treba mi mesa/ al organizator je počea žicat/ umisto mesa može li pizzza?/ može li balantajn umisto jacka?/ evo ti šta sam mu reka/ reka sam NE MOŽE

organizator meni se jada/ novci od grada još nisu došli/ zna da dogovor bia je sada/ al može li platit posli? reka sam NE MOŽE

teta u victe mortadelu riže/ reka sam dajte mi petnaest deka/ kad je izvagala bilo je više/ može li 16 deka?/ reka sam NE MOŽE

Ne može, rekli su oni koji traže da se vrati magnolija. Ne može, to još nisu rekli oni koji psuju zbog novih parkirnih automata, nenormalnih prometnih gužvi, očajnog odvoza smeće, dječjih igrališta u najmu... Ajde što šutke pratimo slučaj prostitutke, ali na malim stvarima se demokracija vježba. Brod što bahato plovi svemu usprkos, jer mu velike topovske kugle ne mogu ništa, valja bušiti sitno i na puno mjesta, zvao se on Bandić, HDZ, Plenković, ili već nekako. Valja ga bušiti jer da je kvalitetna života koji se da i sukreirati Vaso bi bio samo Vaso.

Ovako, od Vase ne vidimo Vojka koji pravo zbori kada kaže - ne može!

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.