Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
19. studenoga 2019.
Na kraju krajeva

blog SINIŠA PAVIĆ Navijačko jelo i odijelo

Ilustracija / Foto Davor Javorovic/PIXSELL
Ilustracija / Foto Davor Javorovic/PIXSELL
Autor:
Objavljeno: 20. listopad 2019. u 12:40 2019-10-20T12:40:22+02:00

Ako odijelo ne čini čovjeka, ili ako ga čini sudeći po onome što MUP predlaže ne bi li od nogometnih terena učinio kazališne predstave, makar se i u kazalište odavno ide u tenisicama, čini li jelo čovjeka!?

Odijelo, kažu, ne čini čovjeka. Vraga crnog ne čini. Da odijelo ne čini čovjeka, pa ne bi u novom, oštrijem Zakonu o navijačima što ga predlaže Ministarstvo unutarnjih poslova, toliko tinte bilo proliveno baš na temu odijela.

Dok to čita zainteresirana strana, tamo na nekom sjeveru ili jugu gdje stoluju najvatreniji, ne može nego posumnjati da su novi zakon krojili modni mačci i svi oni ljudi što žiriraju u Šoping kraljici.

Ili to, ili MUP ima tajni odjel mode i dizajna za koji javnost ne zna, a on djelotvoran poput Colina Firtha dok u filmu Kingsman u isto vrijeme bira najbolji engleski štof za odijelo i razbija glave loše odjevenim negativcima.

Elem, pisci zakona bi ovako: »Svima koji na sportska natjecanja dolaze odjeveni u odjeću namijenjenu prikrivanju osobnog identiteta, primjerice u majici s kapuljačom i ušivenom fantomkom prijeti prekršajna prijava i novčana kazna od dvije tisuće do 15 tisuća kuna. Opcija je i kazna zatvora u trajanju do 30 dana.«

U praksi bi to moglo izgledati ovako:

- Sine, pa za koga se ti to lickaš? Već si pet majica i jakni probao i nijedna ti ne paše!?

- Pusti majko, lickam se za voljeni klub. Moram na utakmicu, a ne smijem u trenirci koju si mi kupila za prošli Božić. A znaš kakva mi je odjeća, sve isti komadi.

- Ma, kako sad ne valja!? A ja pola plaće za nju dala!

- E, ne daju organi reda. Tko god ima sakriveno lice, sumnjiv je.

- A šta ako puše, ili pada kiša. Još ćeš mi se zbog mode i razboljeti.

- A ništa. Kišobran na stadion ne može odavno.

- A tako ti, brate, i treba. Što se ne ugledaš na ćaću. Ujutro trliš, popodne papuče i pred televizor. Vrag odnio i to nabijanje lopte naokolo!

- Daj nemoj me sad! Radije mi ispeglaj ovu bijelu košulju. Kad već ne može majica k’o do sada, neka bude k’o da je misno slavlje!

I peglat će mati, i pri tom pjevušiti kao nekad neku Mišinu, sretna što joj je pomladak prevalio riječ misa preko usta, a nije ima sto godina.

Nego, ako odijelo ne čini čovjeka, ili ako ga čini sudeći po onome što MUP predlaže ne bi li od nogometnih terena učinio kazališne predstave, makar se i u kazalište odavno ide u tenisicama, čini li jelo čovjeka!? Njih dvojica su oni pravi, starinski navijači. Bašo i Vedran. Grintavci koji pamte i najbolje dane svog omiljenog kluba i dane kad su se skupa s omiljenim klubom valjali po kaljuži prosječnosti.

Dobro, to s kaljužom i recentno žive. Njih dvojica rijetko kad da su zadovoljni igrom, igračima, trenerom, upravom, položajem na tablici, udobnošću sjedalica, navijačkom koreografijom, ali svaki početak sezone uredno stanu u red i kupe preplatu. Štoviše, pravo na nezadoljstvo je, baš kao u one dvojice starca što grintaju iz teatarske lože Muppet Showa, samo njihovo.

Drugi kad kritiziraju njih dva načisto polude. Vedran je s vremenom razradio i plan kako postati predsjednik omiljenog kluba i konačno stvari dovesti u red. Bašo je glede istog posve skeptičan. Zato je svako malo jedan drugi plan u opticaju.

Nađe se buffet s imenom omiljenog kluba da je najviše 50 kilometara daleko od stadiona. Onda se pazi da buffet s imenom omiljenog kluba ima janjetinu s ražnja na jelovniku. Onda se odjene dres omiljenog kluba, sjedne u vozilo i ode blagovati u restoran s imenom omiljenog kluba. I onda se navijačima u dijaspori šalju fotografije na kojima je jedno dva, tri kila zlaćane janjetine!

- Bašo, sveca mu, mani se te kaupilce! Zaustavit će nas policija i čim ti osjete dah neće nam dat na stadion!

- Kako ću tuć po janjetini bez kapulice! Ajde što vino ne mogu piti jer bi me mogli alkotestirat, ali brate kapulica!?

- Vidi ga! Pit’ ćemo kad dođemo doma. Zato smo i ponijeli ove čajeve za smirenje što su nam ih supruge skuhale.

- A keksići!?

- I keksići su tu. Za na poluvremenu.

Šala i pošalica, skeč neki. Bome i ne mora biti, jer u zatvor bi se moglo po novom zakonu ako vam nađu da ste navijač koji se oko stadiona šulja s više od 0,5 promila alkohola u krvi. Prijedlog zakona dakle regulira odijevanje, hranidbene navike, a onda i pjevanje. I to je u redu, ovo potonje.

Nema na stadionu, nema nigdje, mjesta pjesmama koje potiču na mržnju i nasilje. Samo, tu se već valja uozbiljiti i primijetiti kako je sve to poprilično licemjerno, makar namjere bile i dobre. U zemlju u kojoj ni društvo s vrha nema muda kazati da je ustaški pozdrav rabota za osudu, tražiti da se ne pjeva recimo Dinamova himna što je pjevaju Pipsi, ona u kojoj je boksera u glavu, jednostavno je licemjerno.

Licemjerno je koliko i ovo s pilom i jelom, jer dok će se navijačima sa sjevera ili juga braniti da popiju pola litre piva i da su odjenu kako im drago, u ložama će odabrano društvo uživati u komoditetu svake vrste i, na žalost, glazbenom neukusu. Da je čovjek zločest mogao bi ladno reći da se zakon piše samo da bi pogled iz lože bio ugodniji.

Nije da nam zakon o navijačima ne treba. Lijepo je gledati prijenose s engleskih travnjaka gdje od prvog reda navijača do aut linije nema ni metar i gdje na tribinama klinci gledaju utakmicu s ramena svojih očeva.

Samo, ne čisti se riba od repa. Zapustili smo mi štošta kroz godine pa i tu navijačku populaciju, bez obzira govorimo li o mladima ili veteranskom dvojcu koji voli janjetinu. Zapustilo se jer se neke druge bitke vode na mali milijun frontova, i to žestoke.

Pa se potiče narod da navija, jer je tako lakše s navijačima, pardon, s narodom upravljati. Recimo, ako ste državni i javni službenik jamačno vam dođe natočiti čašu dobra vina pa strastveno navijati za premijera koji diže plaću za 6,12 posto. S druge pak strane, ako ste učitelj kojeg povrijeđeno dostojanstvo boli više nego prazan novčanik, ništa vas ne može spriječiti da navučete fantomku na glavu, ispišete još jedan transparent i krenete Vladi pod prozor. A gdje su tek stranački igrači i navijači.

Što je primjerice ministar Ćorić kad sjedi u studiju Otvorenog i objašnjava kolegici Glasovac iz SDP-a da je to što govori samo neka njena fikcija. I kakva je samo derbi saborska rasprava o radu Vlade. A narod gleda, pa ovisno o boji članske iskaznice žestoko navija. Navijamo za Škoru, Milanovića, Kolindu Grabar-Kitarović... Pola nas je za novi raspored blagdana, a pola za to da ostane stari. Navijamo mi jalovo u trenirkama i odijelima, s pivom u ruci i bez njega, snervirani, umorni, ojađeni. Ali, navijamo. U trenutku kad, recimo, imamo sudstvo kakvo imamo, navijači, oni stadionski, su eto problem. Bit će da je radi dojma da smo uređena zemlja.

Godina je, recimo, 2030. Bliska neka budućnost. Vedran i Bašo su pred mirovinu, sinovi im već imaju sinove. Nedjelja je. Ručali su lešo i malo kako godinama priliči. Popili lijekove za tlak i srce, navukli košulje, stavili bio sendvič pod mišku i lagano s noge na nogu na utakmicu. Zakon!

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.