Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 13° 1
Sutra: 13° 13° 1
22. veljače 2020.
Na kraju krajeva

SINIŠA PAVIĆ Ljubavno pismo mrziteljima kuta

Foto: S. DRECHSLER
Foto: S. DRECHSLER
Autor:
Objavljeno: 8. veljača 2020. u 18:26 2020-02-08T18:26:13+01:00

Na otvaranju godine u kojoj je Rijeka Europska prijestolnica kulture na pozornici u riječkoj luci pjevali su ljudi u plavim kutama. Radnici! Radništvo na kojem je ova zemlja i nastala uskrsnulo je na tren. I trliš, i žuta kuta, i kecelja boje kvasine iz Dalmacijavina. Računaš, to ne može biti predmet ama nikakvog spora

Nisu te društvene mreže samo da se preko njih ljudi prepucavaju. Znaju one i spojiti stare prijatelje, iznjedriti koristan savjet i dobar vic, ili recimo spasiti od zaborava drage fotografije. Nekidan se tako našla tu i stara crno bijela fotografija. Na njoj se lijepo vidi učionica, pa učiteljica, pa djeca osnovnoškolska. I vidi se da su svi u đačkim kutama, keceljama. Nasmijani su, onaj do učiteljice i crne naočale ima ali ne sunčane već zato što mu je vid osjetljiv. Ono što se ne vidi je boja od kecelje, taman da se zadjene prepiska.

Detekcija je kratko trajala, lik sa slike, i to baš onaj s naočalama, veli i da je škola »Vlado Bagat« i da su kute, ne crvene kako bi brzopleto daltonist sklon uopćavanju i generaliziranju kazao, nego »boje kvasine što je proizvodi Dalmacijavino«. E da, boja kvasine….

Zapravo – a spominje se toga svatko tko je išao u školu »Vlado Bagat« i imao čast da nosi kecelju »crvenu« – bilo je tu svih nijansi onog što se generalno i dade svesti pod crveno. Bilo je tu i bordo, i žarko crveno, i boje najtamnijih trešanja na svijetu, ili one krvi što se za analizu leukocita i trombocita daje. Ta svjetlija crvena što ju je imao Nogalo, nekako je najmanje pasala pitomom kvartu i njegovu zelenilu. Tamnije nijanse su bile više pase. Možda su se i zato, estetike radi, kute mahom šivale po kućama. Marlena je, recimo, imala onu s okovratnikom koji ju je činio gracilnom poput princeze, dok je autor ovog teksta imao tu čast da mu teta Franka svaku sezonu nanovo kroji i šiva novu kecelju iz jednostavnog razloga što je svaki razred bivao sve veći i teži i širega struka. Ma, koliko god ih ona šivala i širila njemu je i dalje bilo u svakoj mrvu tijesno i jedva je čekao da se zamomči, pođe u srednju i kecelju okači o klin. Tako to mladost hoće dok srlja u to da je starija, da bi se godinama poslije pitala je li moglo to s odrastanjem ipak ići i mrvu sporije.

Bilo je, naravno, još škola u gradu koje su imali kecelju boje kvasine, ma ih je ponajviše bilo koje su propisale plave, indigo plave kute. Plave su bile u većini pa su se i najmanje voljele, crveno je bilo modno hrabro, a zeleno je bilo u ta doba em rijetko, em nekako zadano prigradskim školama. Crvena je, u svakom slučaju, bila na diku, dobrim dijelom i zato jer je bila najdiskretnija i jer je možeš s najviše komada odjeće suvislo kombinirati. S ideologijom bože me prosti, to nije imalo veze. Uostalom da je i druge škole koje su nosile imena narodnih heroja jamačno bi bile sve u crvenom. Zato se u robnoj kući Prima na boje od radnih kuta gledalo ponešto drugačije. Nisu uostalom škola i prestižna robna kuća isto. Tu prodavačica mora i pojavom zapaliti iskru u očima kupca. Možda su i zato radnice imale za pultom žute kecelje. Žuta je bila boja tvrtke, žuta je bila dobroćudna i vesela, žuta je, barem tako pamti dijete kojem je mati u Primi radila, bila boja od radosti, makar je znala mati doma i nevesela dolaziti recimo nakon kakvih inventura.

No, ako je ikad bila ojađena skroz u svojih mali milijun godina radnog vijeka, onda je to bilo onda kada su mudraci i Primi odlučili da je vrijeme za promjene. Pa promijenili žute kute u zelene! Ne samo što su na pojavnoj razini sve te radnice izgledale tužnije, već su uistinu tužne i bile dok su im kupci, a sve redom dojeni na brutalnom mediteranskom humoru, kazivali kako ih je lijepo gledati tako nalik zelenilu s štandova tržnice. Na sreću, greška je brzo ispravljena, makar se čarolija žuta više nikada ponovila nije ni kad se žuta trijumfalno vratila.

Kute radničke. Pamti ih se još. Domar školski imao je plavu, baš kao i trgovci u gradskoj prodavaonici željezarije, onoj što je do jučer bila u centru grada a sad je tamo hotel i skup restoran. Barba Ratko je imao šefovsku bijelu, kako poslovođi trgovine s mješovitom robom i dolikuje. Kutu je nosio svatko tko je do svog posla držao, a ako uopće treba spominjati koji je to komad odjeće bio kuta nad kutama onda je to – trliš! Stari je radio u trlišu, škverani su radili u trlišu i od toga trliša živjeli su na tisuće. I ne da nije bila sramota već je bilo na ponos i diku, ili barem normalno. Trliš je bio među onim odijelima što čine čovjeka. I to su znala i ona djeca u školskim kutama, i one radnice robne kuće, i meštri u plavim keceljama, i poslovođe, i direktori. Trliš je na koncu bio drag, jer ga je nosio pape. I koliko god da je govorio da valja na škole i od trliša pobjeći, trliš je i opet, i dalje, drag ako ništa ono zato jer se na tom grubom komadu tkanine nataložilo lijepih uspomena.

Na otvaranju godine u kojoj je Rijeka Europska prijestolnica kulture na pozornici u riječkoj luci, podno dizalica s kojih padaju iskre što ih čine brusilice dok deru po metalu, pjevali su ljudi u plavim kutama. Radnici! Ne djelatnici nego radnici uskrsnuli su makar da je na tren. Radništvo na kojem je ova zemlja i nastala uskrsnulo je na tren. I trliš, i žuta kuta, i kecelja boje kvasine iz Dalmacijavina što ju je na staroj singerici sašila radnica Jugoplastike teta Franka. 

Računaš, to ne može biti predmet ama nikakvog spora, niti razlog za nezadovoljstvo u onih kojima se otvaranje nije svidjelo. A onda dođe Slobodan Prosperov Novak u Studio 4 HRT-a i reče kako se oblačenjem u kriptojugoslavensko radništvo glumila Jugoslavija u dvosatnom spektaklu. Kako je to radništvo jugoslavenski fenomen, a ne svjetski, vrag bi ga znao. Zašto bi se trebalo sramiti radništva pa još u današnje doba kad ih svijećom naokolo tražimo, vrag bi ga znao. Ali sad bar znamo koliko je lako s jednom rečenicom zlomišljenom popišati se na uspomenu mnogih, onu koja nema u sebi ideologije, nema zadnjih nekih namjera, već je samo takva kakva je, lijepa i draga uglavnom.

Mali milijun je tu začudnih pitanja što ih provocira konstatacija da je plava kuta zaziv Jugoslavije, ma treba li ih uopće postavljati!? Treba li se sramiti onaj kog su otac radnik u plavom trlišu, i mater radnica u žutoj kecelji školovala. Jest, bila je Jugoslavija, k’o što je mogla bit Čehoslovačka, Njemačka, Rio. Pa se radilo. Pa se izgradilo. Pa na tim temeljima gaze i oni koji su uskočili u odijelo od boljeg štofa.

Nema aparat za varenje, ni ona brusilica veze ni s čim do li radom, no kako bi se i na čemu parazitiralo da se iza radnog odijela ne vidi zavjera. Samo, zavjere nema u kecelji boje kvasine što je proizvodi(la) Dalmacijavino koja je još uvijek, zlu ne trebalo, u ormaru negdje.

Ima doduše na njoj još i danas gdjekoji potpis dragog nekog svijeta, prijatelj i drugara, drugarica nekih, kojeg je život odveo kojekuda da bi, gle čuda, i radnici bili. Zatrti ih se jednostavno ne da, makar se svojski na tome u nas godinama radi, pa bili oni jugoslavenski, britanski, ili hrvatski. Štono bi se reklo, živjet će ovaj narod, svim keceljomrziteljima usprkos.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.