Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: °
Sutra: ° °
25. rujna 2018.
Na kraju krajeva

blog SINIŠA PAVIĆ Istra više ne želi trliš

Snimio Milivoj MIJOŠEK
Snimio Milivoj MIJOŠEK
Autor:
Objavljeno: 2. rujan 2018. u 13:03 2018-09-02T13:03:02+02:00

Svašta čovjeku pada na pamet. Recimo, da možda Istri, ljudima koji je vode, ne smeta to radno odijelo grubo, ta lica izmučena teškim radom, te ruke grube, te svakovrsni naglasci. Istra, pojam za hedonizam, za dobro vino, za dobar restoran, za kuće s bazenom, za chillanje. A kad je tako, onda jamačno trliš samo smeta, dizalica kvari panoramski pogled na pučinu, a zvuk brusilice remeti pjesmu cvrčka. Možda, tko zna, Istra više ne želi vidjeti trliš

Na Trgu svetog Marka prosvjed. Veliki. Tisuću ljudi je na Trgu. Velikih. Glasni su kako na prosvjedu i valja biti glasan. Traže spas brodogradnje, odlazak uprava koje su ih dovele na korak do provalije, traže da ih se okane IDS, SDP, HDZ koji su ih, ne dvoje, do provalije doveli.

Traže svoje plaće jer nije normalno da radiš, a da plaću ne primaš. Normalno je da zbog neisplate plaća netko bude uvaljan u katran i perje, ali ni do Divljeg zapada još nismo stigli, a kamo li kud povr' toga.

Na Trgu i tvornička sirena. Mlad neki svijet je navija da tuli čim jače. Još mlađe neke djevojke žicaju đir na sireni. Vrte je, ona zavija. Zadovoljne su djevojke što su tu, jer tu su, kako kažu, da bi spasile tvornice, radništvo, zemlju. U taj čas eto ti i Ivana Pernara.

Čim je vidio sirenu, na licu mu se pojavio osmijeh, onaj što ga trogodišnjak ima kad vidi kolače u izlogu slastičarnice. Vidiš, i oni bi da mu daju da vrti sirenu. Ma, ili mu nisu dali, ili se nije usudio pitati jače od sebe. Tako bi to trogodišnjaci učinili.

Neki od nazočnih novinara poželjeli su od Pernara dobiti izjavu. Odbio ih je sa smiješkom. Nešto malo štrajkaša poželjelo je selfie s Pernarom. Nije ih odbio. Vidi se, godi mu da ga mole, ili vole, ili imaju rado za manekena.

Uskoro se, na tren, kompletna saborska postava Živog zida našla unutar ograde sa štrajkašima. Opet fotografiranje, opet smiješak. A onda performans s uneređenom pelenom pred vratima Sabora.

Pričalo se poslije da je Pernar gurnuo par momaka u avanturu. Policija je opkolila momke, ne i zastupnika Živog zida. Oni su jedva izbjegli pritvor. On je, poslovično nasmijan i zadovoljan sobom, otišao u obližnji restoran »Didov san«. Tamo su ga, naime, snimili da jede.

– Ništa se nikad promijeniti neće – govori jedan od štrajkaša.

I opet će, veli, na izbore narod da bi i opet birao HDZ, SDP, IDS, ako već spas ne traži u Živom zidu, onima koji, kako kaže, ne nude nikakva rješenja, ali uredno sjede u Saboru jer su protiv svega. Ništa se u nas još dugo promijeniti neće….

Teško je pisati o brodogradilištima kad imaš u obitelji nekog tko je u škveru radio. Teško je pisati o škveru, kad te je škverska plaća othranila i školovala. Teško je shvatiti da neko ne shvaća kako je gradnja broda još uvijek čudo.

Hej, tone i tone materijala što plutaju na vodi! Pa to je čudo! Teško je, nemoguće, biti na strani onih koji nisu na strani trliša. Stari više ne želi slušati vijesti o Uljaniku i »3 maju«. Nema mu ih smisla ni kazivati.

Nema smisla govoriti mu kako ima pametnog svijeta kojem se pomračio um pa uz sliku radnika s šljemom na glavi pišu kako je brodogradnju, ako ne i industriju, upropastilo to što je radnik kući nosio alat, materijal, vijke, čavle. Škverove je, eto, upropastio onaj pauk i onaj Miki Maus što ga je stari skovao pitaj boga koje godine, da bi stajao na balkonskom zidu kao ukras i da bi ga mati bacila kada je kovanje pauka i miševa iz crtića prestalo biti moderno. Mašala!

Pauci od late što su gmizali zidovima balkona su uništili brodogradnju! Kad su nam se samo to trliši počeli gaditi? Kad smo zaboravili da riba smrdi od glave pa detektirali da je svatko krao koliko je mogao;  prodavačice u trgovini salamu, tekstilne radnice na traci gaće, u škveru brokve, u kancelarijama kemijske olovke. I što se to dogodi da svakog tko nije znao okrenuti paru držiš nevrijednim života. Kada je to, na koncu, postala sramota vjerovati da se živjeti može i od škverske plaće, i od plaća u Dalmatinci Sinj, i od bilo koje plaće radničke. Kažu, gdje su bili do sad? A gdje smo svi mi do sad bili!?

A kad je tako, onda svašta čovjeku pada na pamet. Recimo, da možda Istri, ljudima koji je vode, ne smeta to radno odijelo grubo, ta lica izmučena teškim radom, te ruke grube, te svakovrsni naglasci. Istra, pojam za hedonizam, za dobro vino, za dobar restoran, za kuće s bazenom, za chillanje.

A kad je tako, onda jamačno trliš samo smeta, dizalica kvari panoramski pogled na pučinu, a zvuk brusilice remeti pjesmu cvrčka. Možda, tko zna, Istra više ne želi vidjeti trliš.

Rijeka ih, dojam je, još uvijek bolje podnosi. Tu još uvijek ima neke trgovine, neke svijesti da se od samog turizma ne živi. Istra je otišla korak naprijed, koji se sad s ljudske strane čini dva koraka unatrag.

Da se trliš želi u blizini, pa ne bi čelnici IDS-a u svemu ponajprije prepoznali političke protivnike koji im ruše stranku, već bi predanošću s kojom brane svoje pozicije branili radna mjesta.

No, kog briga za ljude, bilo da rade u brodogradilištima, bilo da ginu na cesti jer je organizacija hitne službe nikakva. Nisu se snašli, jači gaze slabije, sposobniji nesposobne, nazovi uspješni poduzetnici šljakere. Tko ih šiša slabe i prezrene. Može bez svakoga. I tko ne zna što je dobar spa i koktel s kišobrančićem, taj spas nije ni zaslužio.

»Gdanjsk osamdesete. I tada je bio jedan vrući kolovoz, i jedno veliko brodogradilište. I to ono koje će, zbog svojih radnika, postati mjestom najuzbudljivijeg i najdirljivijeg dijela novije povijesti radničkog pokreta i ljudske solidarnosti… Počelo je 14. kolovoza u gdanjskom brodogradilištu i to u samo nekoliko njegovih pogona, a već par dana kasnije u štrajku je sudjelovalo sto trideset tisuća radnika, s različitim očekivanjima i zahtjevima.

Na primjer, žene iz drugih javnih poduzeća pridružile su se štrajkašima brodogradilišta zato što su se htjele pobuniti protiv svojih šefova – džibera koji su ih ponižavali. Na primjer i ovo: radnici brodogradilišta nisu htjeli rušiti socijalizam, samo su ga htjeli popraviti!

Štrajk je u jednom trenutku zamalo propao jer su vlasti udovoljile najglasnijima, pa je Lech Wałesa oglasio kraj štrajka. A onda su se, u tom metežu razilaženja iznurenih radnika, koji danima i noćima nisu napuštali svoja radna mjesta, na neku burad popele tri velike žene: Alina Pietkowska, Anna Walentynowicz i Ewa Ossowska, i pozivale prisutne da ostanu jer još nisu ispunjeni svi zahtjevi, a ni neće biti ako se sad svi povuku.

Vikale su iz sveg glasa, ali snaga njihova glasa nije bila u decibelima, nego u njihovu uvjerenju da su u pravu. I ljudi su se počeli vraćati. Štrajk je nastavljen do ispunjenja svih zahtjeva. Da sam sad u Hrvatskoj, bila bih u Puli. Sa svojom djecom. Htjela bih da vide i da upamte: onako kako nekoliko brodova na pučini može potpuno promijeniti vizuru mora, tako i puno ljudi zajedno može sliku budućnosti.«

Ovako je, na početku štrajka radnika Uljanika i »3. maja«, napisala Đurđica Čilić, pročelnica Odsjeka za zapadnoslavenske jezike i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu dok je o štrajku slušala za boravka u Krakowu. U njenom statusa, pogotovo u njegovu zadnjem pasusu, rečeno je baš sve. Samo, ima li ljudi da ih se poveže zajedno!?  

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka