Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
20. listopada 2019.
Na kraju krajeva

blog SINIŠA PAVIĆ I bogati plaču

SINIŠA PAVIĆ I bogati plaču
SINIŠA PAVIĆ I bogati plaču
Autor:
Objavljeno: 31. ožujak 2019. u 11:26 2019-03-31T11:26:00+02:00

Meksiko, Bronx, Harlem, Brooklyn, sve se činilo bolje od loše kopije Meksika, Bronxa, Harlema, Brooklyna, da Dubai i Beograd ne spominjemo

Mariana Vilareal živjela je mirno u glavnom gradu zemlje zvane Hrvatske. Od pamtivijeka su njeni roditelji tu gdje se hipodrom spaja s nasipom rijeke Save, tu gdje su jedva potentni investitori pobacali onomad zgrade poput lego kockica da čine naselje za pet tisuća ljudi, tu gdje kad kiši garaže poplavljuju, a kad ne kiši sumnjivi tipovi ordiniraju po prizemnim stanovima makar da u njima žive policajci. Voljela je lijepa Mariana kvart svoga djetinjstva, bila ponosna na činjenice poput one da tu magnolija još uvijek nikom iz gradske vlasti nije trn u oku kao što je bila ona na Trgu žrtava fašizma, na sve te frizerske salone koji su jedini uspijevali na močvarnom tlu, na starog Felipea zvanog Đuro koji je zimi hodao naokolo u kratkim rukavima, a ljeti u bundi. Bila je to oaza u srcu grada, netaknuti djelić prirode, osim vikendom kada bi na nasip sa psima navalili sugrađani iz mondenih gradskih četvrti u kojima ne da nema zelenila nego im psi moraju zapišavati prometne znakove s obzirom da za bolje, da za zelenije i ne znaju.

Da u malo riječi treba kazati kakav je to život živjele lijepa Mariana dalo bi se 'ladno reći da je živjela con toda tranquilidad. Mirno posve. I bi tako sve do trena kada je njen otac Alberto, bivši djelatnik propale hrvatske brodogradnje, došao kući pa s vrata kazao: »U susjedstvu će nam osvanuti Manhattan!« Kakav Manhattan, dragi oče, pomislila je lijepa Mariana ni ne sluteći što se krije iza spomena blještavila znanog iz filmova Woody Allena. I otac Alberto je stao kazivati sve što je pročitao iz dnevnog tiska, čuo po tramvajima, doznao u lokalnoj birtiji i na Zavodu za zapošljavanje. Gradonačelnik Huan Manuel Miki Bandić Trump odlučio je tu tik do njihove četvrti, ne prostoru za komunizma i socijalizma građenog Velesajama, a onda i hipodroma, tu na nasipu kojim šeću psi i trče novopečeni ljubitelji trčanja, tu kraj njihove djedovine koju su nekad voljeli sugrađani Kinezi, tu gdje šeta stari Felipe i gdje odrasta lijepa Mariana graditi Grad u Gradu. Bit će to kvart nad kvartovima! S neboderom od 200 katova! S posebnom tramvajskom linijom! S kongresnim centrom, podzemnim garažama, trgovačkim centrima, fitnesima i pogledom što puca i poviše Sljemena sve tamo do Kumrovca i Velikog Trgovišća. Na vrhu zgrade od 200 katova stolovat će dakako Huan Manuel.

Bit će Grad u Gradu ljepši od onoga što ga Beograd ima. Mora da bude! Samo je jedna stvar tu bila kriva. Četvrt lijepe Marijane nije bila dio Manhattana. S jedne strane će tako biti sjaj i blještavilo, s druge lego kocke odavno razbacane i pomalo ostarjele. Bunili su se arhitekti, bunili ljubitelji zelenila, bunio stari dobri Felipe koji je za potrebe bune odjenuo svečano odijelo, ali premijer i gradonačelnik stisnuli su jedno drugom pest i to je bilo to. Los ricos no piden permiso. E da, bogati ne pitaju za dozvolu. Ako Dubai može iz ničega postati najljepša europska metropola, može i Zagreb. Na najvećem gradilištu u zemlji sve je raslo kao iz vode. Astronomska cijene kvadrata nije bila smetnja društvenoj kremi da uloži malo svog novca u veliki statusni simbol. Živjeti na Manhattanu jest bio statusni simbol. Samo, ako je status onda ti ne trebaju lego kockice pod prozorom. S jedne strane pogled na umjetno stvoreno jezero, s druge na Oltar domovine, s treće je enormno skup i posve nov rotor, samo potleušice kvare dojam. Ponudit će stoga stanovnicima obližnjeg kvarta da za bogatu čeljad budu neke vrst uslužnih djelatnika. Ono što su do jučer bile sasvim pristojne stambene zgrade s vrha nebodera ionako izgleda poput kućica za alat, a netko mora i plijeviti, šetati kućne ljubimce, održavati vrtove Manhattana. Ili to, ili će biti zida pa da dijeli ljudstvo na one koji imaju puno i one koji su mislili da žive sasvim normalno dok nisu izbliza vidjeli Manhattan.

I bi tako. Još uvijek lijepa Mariana živjela je sa svoje strane zida posve nesvjesna da tamo odakle dolaze zvukovi razuzdane glazbe živi i on – Luis Alberto! Ni Luis Aleberto nije znao da s druge strane ograde postoji netko tko bi mu mogao dokinuti tu dosadnu svakodnevicu koja prati bogate sinove i kćeri. No, jedan psić, jedna teniska loptica, jedna rupa u zidu promijenit će sve. Oči su se srele na pijesku rivijere, onog nazovi sunčališta kojeg je gradonačelnik Huan silom izgradio tako da je travu na nasipu zgazio i pretvorio u blatnjavu ledinu. Luis Alberto ludo se zaljubio u Marianu! Ali, avaj, nije to ljubav koja ima blagoslov! Ne može se sa vrhova Manhattana silaziti među običan puk. Nismo ga za to gradili!

Jedini koji je s izvjesnim simpatijama gledao na patnju dvoje mladih bio je glavom i bradom premijer malene državice s velikom dijasporom u Njemačkoj te poglavito Irskoj. Znao je on pravila igre, odnosno pravila telenovele. Kako ih ne bi znao kad je državu po tim scenarističkim principima i vodio. Krene tu priča žestoko recimo kad su parlamentarni izbori, onda se narod upozna s glavnim likovima, onda se jedno sto epizoda ne događa ništa, onda se u sto i petoj malo nešto k'o fol zatalasa da gledateljstvo ne ode, onda opet sto epizoda ništa, onda se neka ministrica nađe u turbo skandalu, ako već nismo za potrebe serije ugasili neko brodogradilište, onda opet ništa i tako jedno četiri godine do novih izbora, pardon telenovele s manje, više istom glumačkom podjelom. Estado de la telenovela! E, da, država a sapunica, tako je on to skrojio, pa ne čudi da je imao simpatija prema dvoje mladih, sina bivšeg privatizacijskog mufljuza koji je danas ugledni građanin s valjanom stranačkom iskaznicom i nje koju srce vuče Luis Albertu a pamet sugerira da otperja što dalje može. Meksiko, Bronx, Harlem, Brooklyn, sve se činilo bolje od loše kopije Meksika, Bronxa, Harlema, Brooklyna, da Dubai i Beograd ne spominjemo.

Elem, da ne duljimo i ne otkrivamo baš sve, Huan Manuel Miki Bandić Trump nije se dao smesti, Grad u Gradu narastao je kraj vode, dijelom i u vodi, taman da se kućicama na granici statika posve pošemeri. Bogat neki svijet dolazio je iz Dubaija da vidi kako je hrvatska metropola postala jedna od najljepših na svijetu, dok se iza visoka zida valjao život i rasla ljubav koja budućnosti nema. Jednoga dana lijepa Mariana s nekolicinom susjeda popela se na splav – brodovi se, ako ste zaboravili, u nas više ne grade – pa su pustili da ih voda nosi nizvodno. Luis Alberto ostao je bogat i sam na 85. katu velebna nebodera. Tamo gdje su nekada bile lego kockice i poštucana živica više nije bilo ni kučeta. Sjetio bi se tad Luis Alberto kako mu je onomad mudra mati Amalia znala govoriti da kadikad i los ricos tambien lloran. I bogati plaču.

Ma, kad si na Manhattanu, pa ti je još u blizini nacionalni nogometni stadion u izgradnji, i to je lakše. Zato nas gradonačelniče sve na vrijeme isplati, ti to jedini možeš uz potporu s vrha, a Grad u Gradu onda proširi dokle ti pogled seže. Jer, kad je bal nek' je bar vampira.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.