Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 9° 4
Sutra: 9° 9° 4
7. prosinca 2019.
Na kraju krajeva

blog SINIŠA PAVIĆ Glavu gore umjesto put poda

Foto Duško Marušić / PIXSELL
Foto Duško Marušić / PIXSELL
Autor:
Objavljeno: 1. prosinac 2019. u 12:57 2019-12-01T12:57:09+01:00

Baš nekidan na prosvjedu prosvjetara se hodalo Trgom uzdignute glave bez da je ikom naputak trebao. Možda im i nije to bila osnovna namjera, ali prosvjednici su držali taj dan i lekciju kako se diže glavu gore umjesto da je se poslovično saginje put poda

Trgovina kvartovska, jedna od onih u koje se dolazi jutrom po kruh i mlijeko, sendvič s deset deka salame, po cigare. Trgovkinje vazda iste, nehajnost im je vazda postojana, nitko tu od osoblja ne žuri, nitko se ne nervira jer se možda kakvom kupcu žuri. Tko mu je kriv ako nije shvatio kojim se to ritmom bivstvuje u malom kvartovskom dućanu. Takvima je poći negdje drugdje. Donedavno im je poći drugdje bilo i ako su kanili kupiti štogod složenije od kvarat kruha i deset deka tirolske, recimo kalorifer, ili pekač, ili mali sokovnik. Zato se išlo u trgovine s bijelom tehnikom, danas u trgovačke centre. No, nekidan čovjek kupuje cigare u malom dućanu kad uzvikne: »Ooo, imate vi vidim i sokovnik i televizor u ponudi!?« Prodavačica gotovo da se uvrijedila. Imaju oni sve to u ponudi još od ljeta, a dobar dio asortimana se i prodao. Jer, kako reče ona gospodinu, »da ste samo vidjeli kakve smo sokovnike imali«. Bili su, jamačno, i ti ober sokovnici uredno složeni na frižidere koji onako sežu skoro do stropa taman da poviše njih nitko i ne gleda. Da bi se, naime, novu ponudu vidjelo treba dignut glavu u vis, umjesto što se gleda u pod, u sitniš u ruci, u konačan zbroj kuna što ih je otkucala kasa.

Na Trgu bana Jelačića i prolaz Harmica, onaj opjevan u kojem recimo često pjeva ulični glazbenik Đurica. Harmica s Trga vodi na Dolac i miriše jutrom po pečenoj piletini koja se prodaje u pripadajućem joj dućanu. Gore na vrhu visoke, lijepe zgrade s pogledom od milijun dolara i nekakav oveći komad lima koji je tu tko zna zbog koje građevinske svrhe. A na njemu lijepo piše: »Glavu gore«! Vraga će ga znati kada je poruka napisana, no jasno je da je ne možete pročitati ako glavu gore ne dignete. I bude čovjeku drago kad je digne i spozna nanovo da dizanje glave s poda ima itekakvu svrhu. Ne čudi stoga ni malo što je poruka napisana na krovu zgrade što gleda na Trg morala biti detektirana, i to od mali milijun duša, baš nekidan na prosvjedu prosvjetara. Jer, taj dan se hodalo Trgom uzdignute glave bez da je ikom naputak trebao. Možda im i nije to bila osnovna namjera, ali prosvjednici su držali taj dan i lekciju kako se diže glavu gore umjesto da je se poslovično saginje put poda.

Nije to bio prosvjed poput drugih, ma koliko neke stvari bile zadane kad se prosvjedi u nas organiziraju. Nijedan prosvjed u nas održan zbog potrebe da nam je obrazovanje kvalitetnije nije bio poput drugih. Jest, tu se dolazi i zbog plaća i zbog koeficijenata i zbog koječega, ali tu se dolazi, pogotovo ako nisi učitelj nego onaj običan puk, zato jer želiš živjeti u boljem društvu. A da bi bilo društvo bolje trebaju ti školovani ljudi. A da bi školovani bili, pa još kako valja, treba ti valjan obrazovni sustav. A da bi obrazovan sustav bio valjan trebaju ti dobri učitelji i profesori, oni koji će biti zadovoljni pozivom taman toliko da to zadovoljstvo utkaju u metode i načine zbog kojih će klinci doma dolaziti zadovoljniji, sretniji i željeni nekih novih znanja. Obrazovanje je tema koja, barem je tako do sada bilo, jedina u nas uveže i lijeve i desne. Valjda i zbog toga na tim se prosvjedima ne viđa baš političara, pogotovo ne u centru bunta, tek gdjekoji kako rubom trga hoda, pa se ili smješka ili brzo gazi da niti on vidi druge nit drugi vide njega. Ali ovaj prosvjed je bio drugačiji i zbog toga što su nam prosvjetari pokazali kako se štrajka i kako prosvjed nije samo pojam iz rječnika i leksikona, onaj kojeg svuda u svijetu ima žestokog i ustrajnog, samo ga u nas nema. Ovo društvo je izdržalo i izdržat kani danima. Ovo društvo iz prve ruke učenicima svojim čita lekciju o solidarnosti, o borbi za svoja prava, o snazi štrajka. Lekcija je životna i lekcija će se pamtiti. Sve su prosvjetari izdržali i samo slijepac tu ne vidi da ih se slomiti neće tako što će se čekati ili da se poveća broj nezadovoljnih roditelja, ili da im ne stigne koja plaća pa da u pitanje dođu režije. Ta taktika na koncu nije ni čovječna baš, a nije ni državnička, premijerska, barem ako kanite biti premijerom bez mane onako kako naš premijer vjeruje da bez mane jest. Na žalost čini se da nije. Pritom vele da ga ubi veliki ego. Nekako bi čovjek najradije da u to ne mora vjerovati.

Kažu kritičari prosvjeda da nitko nema pravo djeci oteti pravo na pravo na školovanje, obrazovanje. Samo, tko je taj tko im je u ovom trenu to pravo oduzeo, profesori ili premijer, odnosno Vlada!? Premijer je jednostavno odigrao u ovih 30-ak dan mali milijun krivih poteza, a onda, došavši do zida, odlučio udariti u žicu od kaprica. Potezi su mu bili zakašnjeli, bilo naroda nije osjetio kako valja, pače podcijenio ga je, pa krenu iscrpljivanje umjesto da donosi odluke. Podcijenio je na koncu onoga nazovi maloga čovjeka i njegovu želju da i kad su vremena loša želi vremena bolja. Konstatirati kako premijer slabo sluha ima za ljude koje naokolo voda i opet je na žalost lako detektirati, a i u to bi čovjek najradije da ne mora vjerovati.

Na prosvjedu nekidan i profesorica iz Rijeke odjevena u trliš na kojem piše 3. maj. U ruci je transparent s pobrojanim tvrtkama koje su od 90-ih naovamo u tom našem kraju devastirane. Stala ih je, kaže, na transparent tek trećina. Izlazilo se na ulice i zbog tih tvrtki, pa se uspjevalo malo ili ništa. Ili su privatne, ili su već potrošile para i para, ili se trebalo ranije prilagoditi novim uvjetima na tržištu, ili su ostale mentalno u socijalizmu a danas je STEM revolucija. Vazda nešto. U priči oko obrazovanja toga nema. Obrazovanje je briga države. Ona mora upogoniti sustav koji valja i u kojem će svi biti zadovoljni. Ministrici to uspjelo nije, premijer se vodi samoljubljem, državni prvi blagajnik se prijeti... Zato štrajk ima smisla makar da si i roditelj koji se boji kako će se ‘derište’ vratiti u igru nakon ovolike pauze kad ni djeci više nije svejedno to što sjede doma.

Znakovi su svuda oko nas, ima ih u kvartovskim dućanima, a ima ih na krovovima ušminkanih zgrada. Za nešto dobiti, za nešto vidjeti valja dignuti glavu s poda. Naše su dugo predugo uperene put tla. Profesori, učitelji, čistačice, domari, kuharice poručuju nam svojom borbom kako nije kasno da se glava digne. Tako se bolje i jasnije vidi i taj je osjećaj blagotvoran, dobar. Štrajk, doduše, još nije tema na blagajni uz kvarat bijeloga i deset deka pariške te sokovnike podno plafona, ali na dobrom je putu da i u to preraste. Zbog kaprica dotjerati do bunta skupo je i poprilično glupo.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.