Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 10° 3
Sutra: 10° 10° 3
10. prosinca 2019.
Na kraju krajeva

blog SINIŠA PAVIĆ Fali potpis!

Snimio Davor KOVAČEVIĆ
Snimio Davor KOVAČEVIĆ
Autor:
Objavljeno: 21. listopad 2018. u 13:08 2018-10-21T13:08:05+02:00

Nikoga ne treba čuditi to što prikupljenih potpisa manjka na tisuće, baš kao ni to što su se na popisima našli pokojni, tromjesečne bebe, neispravni potpisi, isti OIB-i, nepostojeći OIB-i...

Pukovniku nema tko da piše, a narodu nema tko da potpiše. Ili, da budemo posve čistunski nastrojeni da ne bi u startu bilo opakih komentara od strane organizatora građanskih inicijativa »Istina o Istanbulskoj« i »Narod odlučuje«, pukovniku nema tko pisati, a narodu nema tko potpisati.

E da, ništa od referendumskih inicijativa. Fali potpisa. Dalo bi se sada naslađivati ako ste u startu bili na onoj strani koja je smatrala da je besmisleno poništavati ratifikaciju Istanbulske konvencije i smanjivati manjinska prava.

Ali, nakon beskrvna nastupa Željke Markić u Dnevniku Nove TV, nakon još jednog susreta s njenim opravama u stotinu nijansi blijedo plave, naslađivati se i nije neko veselje. Ali, ako i nema naslade ima potvrde starog uvjerenja da je ovako, zapravo, i moralo biti. Ili, još preciznije, nikoga ne treba čuditi to što prikupljenih potpisa manjka na tisuće, baš kao ni to što su se na popisima našli pokojni, tromjesečne bebe, dupli potpisi, neispravni potpisi, isti OIB-i, nepostojeći OIB-i...

Rezultat velikog referendumskog finala vraća na brojne skupove i mimohode za kojih se marširalo u ime prava naroda da ruši konvenciju, zakone, Ustav, ako već isto to društvo ne maršira za život, ne stoluje pod šatorima ili ne organizira prosvjede diljem Lijepe naše samo zato što istinski vjeruje da su oni narod. Kretalo se u obranu prava da se ruši Istanbulska onomad i s Trga žrtava fašizma, tada još urešenog stablima a ne ogoljenog poput terena za mini golf.

Organizacija na visini, zviždaljke i transparenti, Plenković na transparentima prekrižen kao gubitnik i bivši jer se odnarodio. U špaliru lideri neke desnice, a simpatizeri samo gledaju s kim će bolji selfi učiniti, s Markić ili s Bujancem. Glavno da je netko od stalnih sudionika jednih te istih skupova. U prvom redu kolone lijepe djevojke što nose najveći transparent.

Naokolo baloni, ima i djece na remenima roditeljskim. I sve je idila, i sve je demokracija dok na balkonu jedne od zgrada što gledaju na Trg ne osvane plahta s jasno izračenom podrškom Istanbulskoj konvenciji. Taj čas zrakom prostruji nelagoda, od zvižduka, od gnjeva koji je teško zatomiti i kad organizatori to nalože, od bijesa u prosvjednika što ima onih koji misle drugačije, drugačije od naroda. A narod odlučuje.

Pogrešan je tu već sam odabir imena inicijative, i moralo je poći u krivo. Da bi se raspisao referendum organizatori inicijative morali su prikupiti deset posto potpisa svih građana RH upisanih u birački registar, odnosno 374.740 valjanih potpisa. Zakon je takav, negdje se granica mora povući, ali nije baš da je brojka takva da se 'ladno može kazati kako je deset posto, ili 374.740 birača, narod. Više je stoput na narod ličilo ono mnoštvo što se, ima koja godina, okupilo na Trgu bana Jelačića tražeći kurikularnu reformu, pa opet nikakvog efekta nije bilo.

Ali, nije se tada, nakon što se vlast oglušila na želje i potrebe građana, šetalo naokolo i kukalo kako je vlast nenarodna. Ta žuđena demokracija jednostavno ima pravila koja su takva kakva jesu, i koja možda treba doraditi, ali s alatima koji su nam na raspolaganju. Ići u referendumske inicijative vjerujući da si narod, a onda kukati braneći tezu da je narod narod i kada zatefteri nevjerojatnih 45.000 neispravnih potpisa na inicijative, najblaže rečeno je sljepilo i posljedica povelika ega. Lažnjak je to djeteta uhvaćenog s prstima u pekmezu. A ako je narod samo onaj kog' na listama ima, što je onda ona masa preostalih registriranih birača; jesu li i oni narod ili su nenarod!?

Kad vjeruješ da si narod, onda je jasno da na štandove gdje se prikupljaju potpisi dolaziš uvjeren da ti nitko ništa ne može i da je sve dozvoljeno. Na diku je i ponos tako upisati ime tek rođenog unuka ili unuke u papire koji će ostati za povijest kad se Istanbulska sruši, a Radin i Pupovac otjeraju iz Sabora. Frajerski je i vrijedno hvalisanja umjesto jednom jedan te isti OIB upisati na desetke puta, pa još na sve inicijative redom, makar je začudno da u današnje doba itko ima vremena toliko puta »kopipejstat« broj koji je sve samo ne lak za zapamtiti ga.

S mrtvom rodbinom i susjedima je još lakše, za njih ionako nitko više ne pita ništa. A ovi nehrvatski državljani marno upisani, posebno su draga kategorija, jer dok njihova imena stavljaš na listu imaš osjećaj kao da si svima dvaput napakostio. Najgore je ipak to da je provjera potpisa pokazala da u svoj toj igri ima sistema, da se anomalije na sve tri inicijative ponavljaju i da nisu slučajne, a to hoće reći da je bilo bahatluka više nego straha da će potpisa nedostajati i da je bio slijepog vjerovanja da kad narod odlučuje ostatak puka ima stajati u stavu mirno.

Samo, narod bi možda odlučivao, ali narod slabo potpisuje. Sve što se sada događa, nakon što su prekontrolirani potpisi, jest žalopojka obična s jedne strane, barem dok se narod ne odluči pregrupirati, i sladostrašće s druge strane kojem ministar Lovro Kuščević i inače teško odolijeva. Pa će njegova biti ona da su inicijative pisane samo sa željom da napakosti vlasti, dok će s druge strane glavni argument biti taj da ova vlast čini sve da bi čim dulje bila na vlasti, pa zato ide protiv svoga naroda čijim predstavnicima jedini cilj i jest da su i sami na vlasti.

Pritom će ožalošćena stranka apsurdnim nazvati samu mogućnost da se 40.000 ljudi optuži da ne znaju staviti potpis na komad papira i prepisati svoj OIB. Samo, je li to baš toliko nemoguće!? Je li nemoguće išta kad se u 'rat' kreće uvjeren u narodno poslanje.

Otvara, dakako, priča o propalim inicijativama i priču o referendumu u Hrvata, o mogućnostima da se direktnom nekom demokracijom stvari mijenjanju, baš kao i o civilizacijskim dosezima što ih nijedan referendum ne smije dovesti u pitanje.

No, o ovim propalim inicijativama i nema se više govoriti što i valja tu priču zaključiti. Pravila igre su takva kakva jesu, koliko god da je ministarstvo kojim Kuščević komandira moglo sam proces izvesti elegantnije i taman tako da mjesta prigovorima ne bude. Ima, stvarno ima, važnijih stvari s kojima bi se trebalo uloviti ukoštac ako je kome do naroda stalo.

Ovo je zemlja u kojoj se jedva itko više nada da će mirovinu dočekati, ovo je zemlja u kojoj ima liječnika što vrijeđaju žene dok ih mrcvare kiretažama bez anestezije, ovo je zemlja u kojoj propadaju brodogradilišta, ovo je zemlja koja uredno tone na listi konkurentnosti pa nas je evo preskočila i Srbija, a skoro će, kažu stručnjaci, i Azerbajdžan, Armenija, Crna Gora, Albanija. Da je nogomet u pitanju, čupali bi kose. Kad je konkurentnost, može. A kažu, živjet' će ovaj narod. Hoće li i kako će? Ima li itko da svijetlu budućnost potpisom garantira!?

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.