Hrvatski radio ima Radio Sljeme, a Radio Sljeme ima i Minju Cvitkovića da jutrom šeta gradom pa razglaba s gostima i građanstvom o gradskim temama. Minju, našeg čovjeka iz Klenovice, ne možeš ne imat rad'.

Ispovijediti mu se lako. Bilo je tako i dan nakon što je Ivica Todorić prepraćen iz Londona u Remetinec. Minja je hodao gradom, a onda stao na čas ne bi li on i voditeljica u studiju otvorili telefonske linije pa čuli kakvih to gradskih, komunalnih problema ima građanstvo metropole kojom upravlja Milan Bandić.

Linije otvorene, ljudi se javljaju, govore o trulim stablima koje nitko ne obrezuje, o fiskalizaciji koje nema, o jadima kad si blokiran, ma ne može se Minja nečem drugom načuditi.

Veli, šteta što nema snimljenu bakicu s jedne od tržnica, koja ga je jutrom povukla za rukav da bi ga zavjerenički i krajnje znatiželjno pitala: »Gospon Minja, a jesu li ga u lisice stavili!?«

Jesu li ga u lisice stavili, ne može se Minja načuditi osnovnom našem problemu, kraj svih što ih nesumnjivo imamo. Ni ekonomska nemoć, ni socijala, ni zdravlje, ni kurikulum, ni spomenik Franji Tuđmanu, ni štake u gradonačelnika Bandića što novinarke zaziva sa sunce moje, ni smeće koje se prelijeva iz kanti, ni prometni kolaps, ni brodogradnja, ni pusta Slavonija, ni zelena Irska, ni red pred kazalištem zbog besplatnih ulaznica za baletnu predstavu Orašar…

Tek nešto sitno ustaše i partizani, jer to je naš vazdazeleni hit i dakako povijesno »jesu li ga stavili u lisice«! Ako i jesu, jebat ga, nije se na malim ekranima vidjelo.

E, da vratio se Ive! Pa još običnom avionskom linijom. Pa još u društvu moćne novinarske gomilice taman da na konstataciju jedne od novinarki kako je Todorić bio »jedan od najbogatijih čovjeka na svijetu«, gospođa mu supruga ostane u nevjerici. Jer, tko to kaže i tko to laže da je u Londonu bilo lako. Bio je Ivica nekidan poput Liama Nesonna u onom filmu čiji naslov sugerira da se u jedan do dva dana može riješiti sve, recimo spasiti otetu kćer iz ruku balkanske neke mafije koja ordinira po Parizu.

Sve televizije djelatne na ovim prostorima digle su svoje najbolje ljude na noge. Dežuralo se pred sudom, u zračnoj luci znakovita naslova »Dr. Franjo Tuđman«, pred zatvorom, pred Kulmerovim dvorima...

Vabilo se stručnjake da procijene štošta, da iz staklene kugle iščitaju ima li koga da živi iza metalnih vrata Ivičine kućice ili je posve pusta, ako ne i to na koji će izlaz zračne luke Ivica izaći.

A on, umjesto da je frajer koji hrli obožavateljima i dijeli autograme kako zvijezde inače čine, išuljao se na stražnji neki izlaz, taman da ljudstvo s placa ostane razočarano jer vidjelo nije jesu li mu lisice stavili na ruke.

Uglavnom, bio je to još jedan povijesni trenutak, još jedna prigoda da hrvatski živalj svoj pravednički gnjev što mu je tako kako mu je, iskali na čovjeku koji je u dobroj mjeri to i zaslužio, ali ponajviše zato što su ga i sami tapšali po ramenima. Lako živalj, ma tapšala ga je cijela bulumenta političara, gospodarstvenika, bankara, medija, svakojaki neki svijet kojeg za dočeka gazde nije bilo nigdje za vidjeti.

Realno, nije bilo ni potrebe, jer, baš u to neko vrijeme dok je Todorić letio put Remetinca, najnovije ankete su pokazale da HDZ-u popularnost samo raste, makar mu nismo ni lisice stavili na ruke. Glavno da smo mi sretni. Jer, bit će da smo sada, kad su se zatvorila vrata postaje Remetinec, namah postali poštenija i pravednija nacija. Bit će da smo bolji i da pojma nemamo kako slijedi mukotrpan proces za kojeg će garant iz grmova iskočiti kakve boljetice, amnezije, proceduralne začkoljice, loptanje između sudišta vrhovnih, županijskih, ustavnih.

Ivica Todorić je u pritvoru. Slijedi sudovanje, onako kako se recimo, evo dan danas sudi Ivi Sanaderu. Trajati će to toliko da će oni što danas idu u prvi razred osnovne škole u vrijeme presude stasati toliko da im ni Irska neće biti dovoljno daleko. Todorić će, garant hoće, s vremenom postati vijest za dno novinskih stranica. Ali, glavno da je bila i da još jest histerija. Histerija da prikrije činjenicu kako će nam život i opet ići dalje onako kako smo dali da nam ga skroje. Sva mi, zapravo, već znamo.

HDZ će tako na skorim predsjedničkim izborima podržati Kolindu Grabar Kitarović jer niti oni imaju bolju kandidatkinju, odnosno kandidata, niti ona ima bolju stranku da joj letke naokolo dijeli.

Milan Bandić će, ako treba, sklopiti novu skupštinsku većinu makar da se udružio s liberalima, ustašama, herojima solunskog fronta, afričkim nekim plemenima ili već s kim treba, pri čemu nije nemoguće da ugosti i goreg od Palme da bi kasnije lakonski govorio da o gostu pojma nema.

Neće mu to naškoditi baš ni malo jer će braniteljske udruge uvijek, ali baš uvijek manje voljeti Zorana Milanovića ili pak Daliju Orešković, nego što će mrziti HDZ i Bandića. SDP će dakako i dalje tonuti, Živi zid se i dalje populistički igrati šibicama, dok premijer kolegama pučanima, daleko od kuće, kazuje da populizmu treba stati na kraj baš kao da ga i sam ne prakticira kad god mu je potreba.

U moru poznatih varijabli, nepoznanica je istinska samo jedna; hoćemo li znati biti humani i ljudi, ili ćemo u nedostatku unutarnjih neprijatelja krenuti prijavljivati svakog tko nam na migranta sliči, optužiti ih za sve pa i za to što na posao kasnimo.

Nije izmišljotina ni jedno ni drugo, već se događa, a tamo gdje migranata još nije tamo se, uslijed frustracije što ih nema, nasrće na spomenike partizanskim herojima onako kako je čudovišan lik natopljen alkoholom nasrnuo na bistu Rade Končara na splitskim Bačvicama. Rade Končar je znao uzvratiti udarac, pa je vandalu slomio nogu.

Nevolja je jedino što je sutradan čudovišni lik uredno dobio prostora da preko medija poruči kako je, nakon više tura pića, Radu rušio jer ne voli komuniste, partizane i Srbe. Vijest iz bolničke sobe tretirana je otprilike jednako kao i ona o rođenju dvoglava janjeta. Taman da za koji dan listi onih koje mrzi doda rođo i migrante.
Vratio se Ivica. Eno ga u reštu. Jesmo li sada bolji? Jesu li nam sada svi grijesi oprošteni?

Je li to, na koncu, ono što je bitno, ili je u pravu Minja Cvitković kada se tome čudi!? Vratio se Ivica, ma vratio se i Rade! U trenutku kada smo počeli biti sumnjičavi prema susjedima mrvicu tamnije puti uvjereni da su nam migranti krivi za sve, to se čini kudikamo važnijim povratkom, čudom nekim kojeg samo valja pametno iščitati pa poput Rade djelovati. U protivnom ostati će sve samo pitanje forme. »Gospon Minja, jesu li mu metnuli lisice!?« Što ako i jesu, a što ako nisu? Ništa, baš ništa.