Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
15. listopada 2019.
Na kraju krajeva

blog SINIŠA PAVIĆ Čiji je veći?

Snimio Davor KOVAČEVIĆ
Snimio Davor KOVAČEVIĆ
Autor:
Objavljeno: 5. svibanj 2019. u 14:11 2019-05-05T14:11:45+02:00

Tito i Tuđman. Partizani i ustaše. Evergrini su to i slamka spasa za sve koji se bave politikom, a ne ide im

Koju stranicu dalje ima i priča o dva predsjednika, onom Jugoslavije zbog kojeg se dolazi u Kumrovec i onog prvog hrvatskog zbog kojeg se još uvijek ne dolazi u Veliko Trgovišće. Ne bi to ni bio neki problem da oba spomenuta rodna mjesta nisu u Hrvatskom zagorju, koji minut vožnje jedno o drugog daleko.

A ne bi ni to bio problem da Turistička zajednica Krapinsko-zagorska nije dala snimiti promotivni turistički film u kojem ima tri sekunde Tita i Kumrovca i nijedne Tita i Tuđmana. Vodili se turistički pregaoci turističkom logikom, brojkama od posjetitelja, usvojenim master planovima u kojima je i wellnessa i hedonizma a političkog turizma nije.

Radili oni spot za emitivna tržišta, računajući kako je euro euro i kuna kuna što god da je donese. Zaboravili su samo jednu malu sitnicu, činjenicu da je i Zagorje u Hrvatskoj, zemlji idealnoj da se u njoj oko nebitnog najžešći ratovi vode.

Jer, kud ćeš bolje teme za klikanje i boljeg poziva glibu što u anonimnim komentarima žuč najgore vrste prosipa nego da baciš kost među njih. Tito i Tuđman. Partizani i ustaše. Naši i vaši. Evergrini su to i slamka spasa za sve koji se u nas politikom bave, a ne ide im baš sve po planu.

Da Tita ima, a Tuđmana nema, primijetili su tako zagorski HDZ-ovci. Tu sada valja kazati kako je na čelu županije SDP-ovac, a koliko sjećanje služi nikad, ili jedva ikad da je bio HDZ-ovac. To onda, lako je pretpostaviti, frustrira svakog poštenog HDZ-ovca.

Ne ostaje im puno prostora u takvoj situaciji, mogu ili strpljeni čekati neki nagli obrat, ili, a to je u modi čak i u Zagorju, otići tamo gdje se nagrade zasluže brže, recimo u stranku Milana Bandića. A kad je tako onda su te tri sekunde jednog vođe, i nula sekundi drugog idealne da budu povod za promptni trzaj i plitak politički marketing koji ne služi ničemu nego da se na tren učini život podnošljiviji sebi ponajprije. Tri sekunde filma više su nego dovoljne za koji minut jalove akcije.

Nije priča iz Zagorja jedini primjer pomalo očajnički povučenih poteza u cilju naglog buđenje biračkog tijela koje je, vrag bi ga znao zašto, odjednom izgubilo interes. Jer, koliko god medijski bila potentna priča o zagorskim bregima što su ih posvadili Tito i Franjo, činjenica jest da na terenu vatre i nema. Nije, i dobro da nije, Zagorje poput onih Kaštela u kojima se kip palom borcu na deponij odveze i baci, da bi ga se brzom akcijom vraćalo natrag, niti je to Split pa da se izborni plakati na kojima se spominju Srbi vandalski šaraju prostačkim, fašističkim parolama.

To je, uistinu je, pitom kraj, kojeg tek malo muči ona stara »sve vas bum tužil«. Na žalost po Neovisne za Hrvatsku i taj Zagreb grad evo glumi pitomost, taman toliko da ni manevar sa zastavom hrvatskom skoro pa nikog dotakao nije, a kamo li da će donijeti koju simpatiju više Hasanbegoviću i društvu.

Tko je to mogao i upratiti valjano, ta sva silna pojašnjenja stranačkog vodstva zašto pred ulazom u stranačke prostorije visi zastava s prvim bijelim poljem u grbu, a u prostorijama ona službena hrvatska zastava i zašto to u stranci misle da policija pojma nema kad im dođe pa traži da se zastava s bijelim poljem prvim ukloni. Kriminalizacija i progon hrvatske povijesne zastave!?

Ako je to tema koja će mobilizirati glasače ljute desnice rascjepkane na milijun malih komadića, ako je to tema koja će odrediti koga treba poslati u EU parlament, e onda Neovisni imaju gadnih problema s planom i programom svoga rada i djelovanja, ili pak imaju posla s indolentnim pukom koji je svoj barjak odavno bacio u trnje vjerujući da im on pomoći neće da recimo zasluže bolju mirovinu.

No, vazda može gore. Možete biti važan član Mosta i diviti se veličini don Damira Stojića, onako kako to učini Ivan Prskalo kandidat Mosta za EU izbore. Zajedno njih dva u molitvi za domovinu, željni Hrvatsku mijenjati nabolje, a sve, dakako, utemeljeno na kršćanskim vrijednostima.

Ajde da zagrliš Messija, taj uistinu jest božji izaslanik na zemlji koji bi mogao biti prevaga svakom timu, ali da računaš kako će ti slika sa don Stojićem donijeti štogod preferencijalnih glasova teško je protumačit ikako doli kao nemoć. Mostov kandidat i progonitelj knjiga o Harry Potteru. Jedina je nevolja što i ta sličica kazuje koliko smo naivni bili kad smo mislili da Most vrijedi više, da želi više, da ima smisla vjerovati kako donose sa sobom novi neki vjetar dobrih promjena utemeljenih, zašto ne, i na kršćanskim vrijednostima. A ono sva kampanja stala na progonu knjiga o malom čarobnjaku.

Kraj sveg spomenutog svi Vladini pokušaji da se uz pomoć Kineza svide narodu, ako već i spasitelji ne postanu, čine se vrhunska strategija. Ako ništa, naučili smo što je diverzifikacija. U takvoj situaciji, na terenu posvemašnje neinventivnosti i svime već zasićena puka, na velikom prostoru još ponajbolje igra majstorica populističkog PR-a. Ona hoda po otocima i oblači narodne nošnje. Ona pjeva s nonicama. Ona grli svu djecu redom.

Ona udomljuje dupine, makar Kika s Pantovčaka na novog ljubimca bila krajnje ljubomorna. Ona dolazi na rub litica da u daljinu gleda pučinu i otočiće. Ona se zalaže za revitalizaciju otoka. Ona otvara nove lukobrane sretna kao da ih je svojim rukama gradila. Ona ne premješta više ured, ali premješta sebe iz mjesta u mjesto sretna i razdragana taman toliko da i oni koji je čekaju budu sretni i razdragani. U takvoj atmosferi onda i može zaglajzati kao primjerice onda kad posumnja u motive izbjeglica, ili budnost hrvatskog naroda.

Pokrit će to zagrljaj. Fali još limuzina, možda neka svinjska glava skuhana u djetinjstvu da se braća i sestre prehrane, parola koja žešća makar je teško rimovanu parolu sročit na njeno ime. Jest, igra i ona potrošene teme željna još jednog mandata, ali barem više i ne krije da se pri tom vodi prokušanim obrascima po kojim je djelovao onaj nesumnjiv bard s ovih prostora i s početka priče. Tito ili Tuđman? Da je moguća situacija u kojoj Predsjednica može iskreno o tome govoriti, ovako zdravorazumska kakva je ne bi imala dileme.

U bitki koja se zove politika, bitki ovakve naše domaće kvalitete, to je još uvijek uzor od kojeg se mora štošta PR-ovskog učiti. Istinabog, malo ih je u nas koji su se makli dalje od lekcije pod nazivom forme i uniforme, no bolje je i to nego ništa što nam ostatak ekipe uglavnom nudi. Tko ni to nije shvatio ostade mu da grli don Stojića.

Koju stranicu prije ovog teksta ima priča o dva predsjednika. Navodno se Zagorje uskomešalo zbog rasprave koji je junak veći. Krivo. Nema u nas razdora ni šire od Zagorja, ima samo publike koja se ne pita tko je veći, već pomirena sa svime čeka da nadođe netko treći.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.