Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
14. studenoga 2019.
Na kraju krajeva

SINIŠA PAVIĆ Brodovi od života

Foto Vedran Karuza
Foto Vedran Karuza
Autor:
Objavljeno: 22. travanj 2019. u 16:30 2019-04-22T16:30:30+02:00

Ima svoju neku Amorellu i Uljanik, ima je i »3. maj«, ima je i Brodotrogir. Svako brodogradilište ima svoj neki posebno lijep i važan brod na koji se mora bit ponosan

Lijepo je o Božiću, pogotovo kad si dijete ili kad te tako »starog« dječje radosti ćope. Lijepo je sniježilo ne sniježilo, i šareno je, i veselo, i raspjevano. Lijepo je, a to je možda i najvažnije, jer dobro 'vonja; na bakalar, na meso pečeno, na kolače, na zimu koja samo što se nije razgoropadila i na toplo u kući oko stola. Uskrs, kad si klinac, tome ne može ni blizu koliko god se ona jaja ofarbana trudila sudarati, vabiti, mamiti, a pince, sirnice, pogače mirisale sasvim pristojno, baš kao i mlada janjetina.

To je otprilike, ako se slikovit smije biti u ove velike kršćanske dane, kao kad imaš dva posve različita djeda, pa jednom odlaziš razbarušene kose jer znaš da ćete se k'o djeca zaigrati makar je sveta nedjelja, dok onom drugom moraš uštirkane košulje i zalizanih vlasi jer reda mora biti pogotovo nedjeljom za stolom. Voliš ih oba dakako, upijaš od oba sve valjano, ali lakše je razbarušen na ulicu, a onda ti je to i mrvu draže.

To je tako i to tako biti i treba. No, s godinama Uskrs nosi nešto drugo i veliko. Nosi tu potrebu da se stane na loptu, promisli, pogleda mrvu iza i mrvu naprijed, odvagne ide li se pravo ili krivo, zacrta kud i kako. Vremena su taman takva da bi račune trebalo svoditi svako mjesec, dva, a kamo li nećeš jedanput u godini pa još na datum koji simbolizira ni manje ni više nego uskrsnuće. Svaki novi dan je, zapravo, u nas pravo malo čudo. Da si živ i zdrav, da je posla, da je plaće, da je s djecom sve u redu. Nema stoga boljeg od Uskrsa za zapitati se možemo li mi to išta bolje!?

Splitska umjetnica Duška Boban u Galeriji Multimedijalnog kulturnog centra ima izložbu »Amorella – ploveći grad«. U Slobodnoj Dalmaciji razgovor s umjetnicom radila je Eda Vujević. Ma, i da razgovora nije već samo fotografije broda lako je u čas sjetiti se Amorelle, sve da i niste poput starog Marka u nju utkali i dio svog rada, ako ne i sebe sama. Cijeli je splitski škver gradio Amorellu.

Kako i ne bi kad većeg pothvata naše brodogradnje nije ni bilo do tada. Grdosija je to bila ploveća i još uvijek jest, jer još uvijek plovi na svojoj ruti između Švedske i Finske. Trideset godina je prošlo a ona plovi! Pa je Duška Boban to i fotografirala.

– Pitaš me da li se sjećam? Naravno! Pitaš me kako sam se osjećao? Ponosno, kako drugo – kazuje Marko.

Vidiš da mu je drago što o tome pričamo. Drago mu što može podsjetiti i sebe i druge kako nam je brodogradnja nekada bila treća u svijetu, pa kako su se čudili škverani svom tom uređenju unutrašnjosti Amorelle jer takvih brodova nije na svijetu ni bilo tada previše da su im saloni privlačniji od dnevnih boravaka u stanovima radničkim, a onda i na to kako je preko 40 posto svega što je u Amorellu utkano dala domaća proizvodnja i industrija.

Ma, nekako mu najdraže kazati kako je sva sila ljudi radila onda u brodogradilištu, kako su zadovoljni poslom bili i kako su s veseljem gledali put naprijed. Slično kazuje i autorica izložbe. Podsjeća i ona na hrvatsku brodogradnju koja je u jednom trenutku 20. stoljeća bila treća u svijetu, na 12.000 radnih mjesta, na stotinu kooperanata, na znanje, na znanstvenike, na značaj kojeg je brodogradnja kroz stoljeće imala i to ne samo u gospodarskom smislu već i u smislu identiteta grada i gradova koji su brodogradilišta imali. A može li tako i opet biti!?

– Teško, ali može – na to će Marko.

Teško, ali može, veli pomalo neuvjerljivo. Možda mu je samo proradio sentiment pa je optimističan, a možda samo silom želi dobro mladosti koja je došla na njegovo mjesto a sada pojma nema je li im tu biti ili im je otići dalje.

Ima svoju neku Amorellu i Uljanik, ima je i »3. maj«, ima je i Brodotrogir. Svako brodogradilište ima svoj neki posebno lijep i važan brod na koji se mora bit ponosan. Jer ima svako brodogradilište svoje ljude koji su svi od istog satkani ispod onog radnog odijela, ispod trliša. Jesu, vremena su se promijenila, došla su neke čuda tehnike, IT sektor, odijela za nesavršene muškarce, poduzetničke ideje, automobili na pitaj svevišnjeg koji pogon, ali nema nama naprijed ako ne bude i još koje Amorelle.

Konobar, skladištar, blagajnik u trgovačkom centru, priučeni pizza majstor i uslužni djelatnik s jedne strane i državni službenici s druge. Samo od toga samo se uvenuti može. Mora se moći bolje. A sve je, kaže mudro Duška Boban, pitanje odluke i dogovora. A ljudi bi to trebali i znat i moć odlučiti i dogovoriti se.

Trećemajci ne primaju plaću mjesecima i neće evo ni na Uskrs, Uljanika praktički i nema više, kolone radnika što izlaze iz željezare Sisak mogu se vidjeti samo u dokumentarcima Gorana Devića, raskućili smo gotovo sve što smo mogli.

– Priča se da će doć' Kinezi… – kaže Marko u jednom trenu, taman da posumnjaš kako se, nakon onog zdravog optimizma, ipak odlučio za mrvicu nužnog opreza iskazanog kroz gorku zajebanciju.

A možda, tko zna, vjeruje. Kinezi. Neka i njih, ali što ne bi mogli i sami vratiti ako ništa mrvu dostojanstva radu kao takvom usprkos gradonačelnicima koji zapošljavaju »sposobne a ne podobne« i smiju nam se otvoreno u lice, ili pak onima koji se prodaju za mito od cca. 666 đavolskih eura. Treba nam mrvicu aktivizma, svakom ponaosob, ali ne elitističkog, salonskog, ili pak onog kojeg će u ime nas odraditi netko drugi. Treba nam krenuti od sebe sama.

Jer, pravo veli Duška Boban kad u intervjuu kaže da je aktivist svatko tko pomiče zadane granice, tj. bavi se nedostatnostima u stvarnosti koju živimo; profesionalno, društveno, osobno.

– Svaki dobrovoljni, dodatni rad za zajednicu, za njezine slabije i ugrožene pojedince, jest aktivizam. Bez njega nema građanskog društva ni stvarne demokracije, kao ni promjene nabolje, a koju naše društvo očajnički treba – veli Boban.

Možda nije ništa novo, ali je vrijedno svakog ponavljanja, jer smo zaboravili da nismo sami na svijetu. I da svijet ne završava s nama. I da se demokracija gradi. I da ima onih kojima treba pomoći. I da je rad plemenit i da je ponos velik kad porineš svoju neku Amorellu da dura preko 30 godina. Možda je naivno, ali nije zgorega vjerovati da je simbolika od Uskrsa baš ta, biti bolji u svakom pogledu i kad se čini da se jednostavno ne isplati.

– Pitaš me kako sam se osjećao kad smo gradili Amorellu? Ponosno, kako drugačije. I znaš što, drago mi je da si me na to podsjetio – veli Marko.

Bilo bi lijepo kad bi ponosni imali zašto biti i sami kad nas jednom za godinu, pet, deset, trideset netko upita kako smo se u ove dane od Uskrsa, osjećali.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.