Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 9° 6
Sutra: 9° 9° 6
21. studenoga 2018.
NA KRAJU KRAJEVA

blog SINIŠA PAVIĆ Bože pomozi

Foto D. Jelinek
Foto D. Jelinek
Autor:
Objavljeno: 19. kolovoz 2018. u 15:02 2018-08-19T15:02:30+02:00

Za one koji ne znaju, ima Zagreb ono što se zove nasip. Nasip, zapravo, ima rijeka Sava, ima svoje obale i svoju šetnicu široku koja je – zahvaljujući i činjenici da glavni grad Hrvatske nikada nije ni pokušao biti jedan od onih gradova što na rijeci žive – dušu dala da se po njoj trči, vozi bicikl, šeta kućni ljubimac, ako već niste kakvom alergijom na nešto blagoslovljeni pa vam svaka travka smeta. Živjeti u blizini nasipa zapravo je blagoslov, makar ne žale ljudi dolaziti i automobilom u njegovu blizinu ne bi li otrčali od točke A do točke B i tako bili čili, zdravi i veseli. Sve je, reklo bi se, apsolutno »in« i europski, taman tako da se više tu nitko ne čudi ni stokilašima koji se jedva vuku, ni grupama hodača sa štapovima, ni vitkim sportašicama, ni nabildanim hipsterima. Nasip je, naime, najčešće je tako, mjesto posvemašnje slobode.

A kad je tako, onda je nekako i bilo za očekivati, da bezvremenski gradski otac odluči i na nasip utisnuti svoj pečat. Pečat!? Nije pečat, nego je – križ! Dođeš tako s godišnjeg odmora, kreneš izvesti psa na pišanje i zericu trke, a na nasipu em bager, em visoki, višemetarski križ. Premjestilo ga! Premjestilo ga je nekih dvjestotinjak metara dalje, s Hipodroma na nasip, da se, valjda, bolje vidi. I koštalo je to nešto, ali i treba koštati da se bolje vidi. Pogotovo ga sada bolje vide oni koji, s druge strane rijeke, rade na Hrvatskoj radio televiziji. Recimo, idealno da uradak »Dobro jutro, Hrvatska« započinje sjajnim kadrom velikog križa u daljini. Samo, nasip je to… Što ako ga, ne daj Bože, kakav džukac nehajno zapiša, jer ne vidi razliku između 'stupa' i stupa. Ili, što ako kakvom mlađahnom paru u gluho doba noći baš pod križem dođe da utaže svoju strast. A gdje su umorni trkači koji će možda baš tu predahnuti, ili pak okorjele pijanice, ili nevjernici neki koji će, tko zna, baš tu poželjeti odložiti svoj bicikl. Tristo neugodnih ataka na svetost je tu moguće, ukoliko se, dakako, netko ne sjeti križ ograditi električnom žicom i s makar kojim zaštitarom. Namjera je možda dobra, ali praksa bi mogla biti krajnje zajebana. I ako pitate prosječno neko čeljade, križ je naš u posvemašnjoj opasnosti čim bager ode od njega dalje. Pitanje je, međutim, kako tu opasnost baš nitko od svih tih silnih udruga što su vazda na oprezu i stražnjim nogama, spremne za akciju, nije vidio što se iza brda valja. Eto nije, jer je ovo ljeto navalilo na krhku nam zemlju i gorih ugroza!

Ima ova zemlja od pamtivijeka u svom temelju nešto što se zove ojkanje. Iskreno, kad korijenje ide do Dalmatinske zagore, to ojkanje kao službeni naziv mrvu para uši. Rera je to, ganga, pamtiš da je bila u tebe rera i ganga, makar će divni znanstvenici koji su natjerali cijeli svijet da zaštite ojkanje kao svjetsku nematerijalno kulturno dobro i bogatstvo, blago učiti kakvih sve razlika ima u tim pjevanjima i glasovima. Rera! Ljudi se okupe, pa krenu pjevati. Ne treba im glazbala. Imaju glasove. Imaju vještinu da ono što im se važno dogodilo stave u dva tri stiha, pa se nadvikuju pjevajući dok im glas podrhtava. Jedan vodi, ili još bolje jedan vodi, a drugi kao da ga hvataju dok ga na uhvate. Možeš voljet', možeš ne voljet' ali kako ćeš ne poštovat', kad je starinsko, naše, dano nam i zadano. Kome to može smetati, misliš i dakako griješiš. Može u nas čak i ojkanje biti i smetnja i prijetnja, udarac na osjećaje tanane a ne na uši, razlog da se dignu na noge svakojaki neki ljudi i da u duhu posvemašnje tolerancije poruče svakom tko kani organizirati festival ojkanja – nećete zaojkat u nas, dok nas je živih!

Jeste. Možda je malo i nategnuto kazati da smo svakim danom stiješnjeni sve više između križa koji se benevolentno šeta naokolo ne pitajući za cijenu i zabranitelja koji imaju poslanje stati na kraj sumnjivom kulturno umjetničkom programu dok je u njima života, ali nije taj apsurd daleko od istine. Uz pomoć Svevišnjeg, sva ćemo zabraniti! Svaki sumnjivi ton ćemo zabraniti! Svaku gestu koja nam loše zamiriše. Jer, može se! Jer, uvijek ima netko tko će svoj uhljebnički mir rado platiti i tako da dade biračkom tijelu mrvicu veselja dok zabranjuje ojkanje i Bajagu i ne vidi kako je važnijih stvari vrijednih protesta. Ili je sve to, ipak, smišljeno neko sljepilo.

Elem, Dnevnik na blagdan Velike Gospe. Ide središnja informativna emisija javnog servisa i valjda prvih 20 minuta priča se o blagdanu. Onda se priča o tragediji u Genovi, onda o gospodarskom ratu između Turske i SAD-a, onda o nevremenu, a tek onda o prosvjednicima koji su se usudili jajima gađati vrata Ministarstva zdravstva. No, to s jajima traje sitno, koji sekunda, prije nego smo se tematski vratili Majci Božjoj i turizmu. U zemlju u kojoj se umire na cesti zbog napada astme, ministar zdravstva i njegova odgovornost, hitna služba i njene učinkovitost, eto nije neka tema. Rekao je čovjek da se ne smatra odgovornim. Detektirao da nam bijeli svijet ote liječnike pa ih nema dovoljno. I to je to. Što ćeš tu sazivati tiskovne konferencije. Iscrpilo nas je ojkanje, traženje špijuna u našim redovima, obrana tekovina i naše borbe, koja je, kao i svaka takva borba, ipak i vazda narodno oslobodilačka. Štono bi se reklo, mala moja evo ti ga evo…. Dok se s jedne strane kraj svega prolazi šutke, s druge strane se napinju mišiće na koješta. A za to vrijeme u bijelom nekom svijetu ministri silaze s funkcija i kada zaborave da im nije dano ljeti koristiti službeni mobitel.

Nego, za one koji ne znaju, ima Zagreb ono što se zove nasip. Nasip, zapravo, ima rijeke Sava, ima svoje obale i svoju šetnicu široku koja je – zahvaljujući i činjenici da glavni grad Hrvatske nikada nije ni pokušao biti jedan od onih gradova što na rijeci žive – dušu dala da se po njoj trči, vozi bicikl, šeta kućni ljubimac, ako već niste kakvom alergijom na nešto blagoslovljeni pa vam svaka travka smeta. Živjeti u blizini nasipa zapravo je blagoslov, makar ne žale ljudi dolaziti i automobilom u njegovu blizinu ne bi li otrčali od točke A do točke B i tako bili čili, zdravi i veseli. A kad je tako, onda je nekako i bilo za očekivati, da bezvremenski gradski otac odluči i na nasip utisnuti svoj pečat, ostavit trag, odnosno križ! Samo, nasip je to… Što ako ga, ne daj Bože, kakva džukac nehajno zapiša. Ili, što ako kakvom paru u gluho doba noći baš pod križem dođe da utaže svoju strast. A gdje su umorni trkači koji će možda baš tu predahnuti, ili pak okorjele pijanice, ili nevjernici neki koji će, tko zna, baš tu poželjeti odložiti svoj bicikl!? Da što!? Branit' ćemo križ do zadnjeg daha, baš kao i naše 'pravo' da zabranimo da nam se pod prozorom ojka, uvjereni da nam kraj pomoć s nebesa ona Hitna pomoć ni ne treba.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka


Promo
Promjenom opskrbljivača do manjih troškova za plin
PLINSKI BIZNIS Imaju li tvrtke i obrti izbor ukoliko porastu cijene plina

Promjenom opskrbljivača do manjih troškova za plin