Spasilo ga. Hajduk. S 30 milijuna kuna. Bome, spasit bi se znao svatko od nas s 30 milijuna. Tuđih, dakako. No, prije nego krene pod tekstom žestoka paljba onih kojim na živac daje svaki spomen svega splitskoga, valja kazati – nije ovo priča o Hajduku, ni o Splitu. Ovo skromno stremi širem kontekstu, ka situaciji iz koje se ni profesor Baltazar, a kamo li Baldasar izvući više ne može bez posljedica po sebe, stranku i svekoliku stranačku mu politiku. Ovo se, na koncu, uz druga neka imena ljudi i klubova, može i događa baš svugdje i priča uvelike i ponajprije o nama.

Elem, sve se manje više zna o traženju pozajmice i o gradskim vijećnicima koji su od bacanja nekih novih milijunčića u rupu kojoj se dna ne vidi, odabrali glasati protiv. Ivo Baldasar je glasao protiv tako što je bio suzdržan. Jer, ne vidi više smisla. Jer će Hajduk ionako za koji mjesec dođi opet po novu višemilijunsku pozajmicu. Kazao je, ili su prenijeli da je kazao, još štošta i ništa od toga nije bilo posve krivo. Ima, u Splitu pogotovo, onih kojima novac treba više. No, Ivo Baldasar je vjerojatni SDP-ov kandidat za gradonačelnika. U gradu u kojem se Hajduk štuje više od života. A to otvara jednostavno pitanje – koliko mudar moraš biti kad sam sebi oduzmeš svaku šansu da danas sutra i postaneš gradonačelnikom!? Željeti biti splitskim gradonačelnikom, a dignuti ruku protiv Hajduka, to je ravno političkom samoubojstvu. Za takvoga ovaj narod, mahom ne glasa. No, Baldasar je svejedno glasao protiv. Zašto? Vrag bi ga znao. Možda računa da je one nazovi tihe većine, koja bi radije s Hajdukom u četvrtu ligu nego s gradom u siromaštvo, više. Možda su mu šapnuli da ionako neće bit SDP-ov kandidat za gradonačelnika, pa mu se može. Možda je mislio svojom glavom. Tisuću možda, malo odgovora i jedno pitanje za sve – kako bi glasili da smo na Baldasarovom mjestu!?

Bi li pragmatično gazili put cilja po cijenu od 30 milijuna, ili bi samoubilački glasali protiv sebe sama umjesto da se poput dične HDZ-ovke Bilač brzopotezno ogrnete Hajdukovim šalom kad već na podlaktici nemate istetoviran grab omiljenog kluba? Odnosno, je li dobar političar onaj a la Bilač, ili onaj a la Baldasar, onaj koji će biračkome tijelu niz dlaku pred izbore, ili onaj koji ne shvaća što mu se to više isplati ni kad mu navijački zbor pod prozorom podoknicu pjeva? Koji nam je to tip po guštu, ako uopće imamo neki jasan kriterij idealnog, našeg, domaćeg političara. Deklarativno je lako izabrati stranu, kazivati kako nam smeta korupcija, nepoštenje, marifetluci svake vrste, ma kad zagusti, kad se baca glasački papirić u kutiju, bezobraština itekako u nas nosi bodove. Zato Baldasaru nema spasa. A mogao je elegantno odglasati što se traži, bit recimo Bandiću nalik, umjesto da nevješto prodaje tu neuvjerljivu kamilicu od SDP-ova poštenja i skrbi za narod i tako zapravo otvori neki novi put, nekom novom ricastom đilkošu da nas čini naivčinama još jedan izborni ciklus.  

Nije tome tako samo kad je o politici riječ. Poštene namjere često se u nas pretvore u grotesku samo zato jer akteri nisu shvatili koliko su tajming i kontekst važni. Precijeniš javnost kao takvu, pa recimo poput urednika HTV-a Deana Šoše nasrneš na Hloverku Novak Srzić. Misliš, sazrijelo je vrijeme, javnost je na tvoj strani, svi već znaju kako Hloverka diše i svi će dignut palac gore kad u nju takneš u okviri uredničkih ovlasti. Ali, avaj! U nje je više utakmica u nogama i ništa što radi ne radi slučajno. Ti njoj da joj je prilog neprofesionalan, ona tebi cenzura je. Ti njoj da si urednik, ona tebi da je mobing. Ti bi da se sve stiša i rješava unutar kuće, a ona svaki dan nanovo baca raji neku novu mrvicu “skandala”. A sve to u osvit raspleta izbora za ravnatelja, taman da njeni favoriti dobiju vjetar u leđa. Na koncu, koliko god da Šoša bio simpatičan i radio dobro, svejedno se pitaš koliki je kapacitete u onog tko nije znao procijeniti kad je pametnije prešutjeti štogod nego na veteranki lomiti zube. Jer, taman smo takvi da nam se svaki zajeb, tko god da mu je autor, čini simpatičniji od zdravih namjera serviranih u krivo vrijeme.  

Slučaj Baldasar sugerira da nama treba Baltazar, onaj profesor u čije poteze, političku mudrost, nemamo zašto sumnjati kad sve za njega odrađuje magični stroj. Dok taj ne siđe na zemlju, evo nam u Zagrebu SDP nudi Davora Bernardića za gradonačelnika. Tko zna kako bi taj glasovao da je bio na Baldasarovom mjestu, ali zato je lako zaključiti kako smo, ako je stranka na vlasti pogodila s izborom, dobili baš ono što volimo – onog koji jedno priča, drugo radi, a treće, s figom u džepu, misli.