Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 3° 2
Sutra: 3° 3° 2
19. studenoga 2018.
Na kraju krajeva Siniše Pavića

blog Privedite osumnjičene

Foto Nenad Reberšak
Foto Nenad Reberšak
Autor:
Objavljeno: 22. listopad 2017. u 18:52 2017-10-22T18:52:00+02:00

Da se po tupilu mjeri uspješnost neke zemlje, mi bi se izdaleka činili kao kakva Danska, makar je u njih pomirenost uvjetovana kvalitetom života, a u nas totalnim prepuštanjem blagom očaju

Obična večer u sasvim običnom stanu jedne posve obične hrvatske obitelji, ili ti porodice koja je, kako uči film »Otac na službenom putu«, osnovna ćelija društva. Na malom ekranu vrti se Dnevnik. Voditelj, kose ozbiljno prošarane sjedinama, najavljuje prilog o prvih godinu dana Vlade Andreja Plenkovića.

Glas mu je poslovično tronut, taman da ne znaš je li to Vlada radila dobro, ili loše, ili ga samo zateže mišić od nekog nenadanog i neplaniranog, posve osobnog napora. Kreće prilog, kad osmašica izleti iz sobe! – Što je godina dana već!? Ma ne može bit' da je toliko - veli.Već sama činjenica da ju je iz tinejdžerske besvijesti trglo išta, a kamo li politika, čudo je. A opet i nije čudo što je njoj čudo da je godina već otkad ovaj brod brodi pod vodstvom Plenkovića. Sedativan kakav već jest, učinio je premijer to da nam, uz sva čudesa što nas pogodiše i pogađaju, dani izgledaju svi k'o jedan i jedan drugom nalik. Ovo je ipak posebna zemlja u kojoj je normalno da se župan šibensko-kninski slika za novine u kupaćim gaćama i zavaljen na ružičastom plamencu, dok usput spominje koliko je ljudi s dobrom preporukom uhljebio. Dakle, dani svi kao jedan, tek tu i tamo neka interesantna atraktivnost kao što je požar kakav. Da se po tupilu mjeri uspješnost neke zemlje, mi bi se izdaleka činili kao kakva Danska, pomireni sa svim kao oni, makar je u njih pomirenost uvjetovana kvalitetom života, a u nas totalnim prepuštanjem blagom očaju.

- Auuu, vrijeme stvarno brzo prolazi - zaključi omladinka, još uvijek pod dojmom činjenice da je prošla godina od kad smo gledali debatu Milanovića i Plenkovića.

Sreća je zapravo, da se u svoj toj analizi koliko je godina duga, nije dijete suočilo s onom našom tiskovinom u kojoj su protok vremena ilustrirali tako da su javnosti na uvid dali fotografiju premijera s početka mandata, a onda onu uslikanu godinu dana kasnije. Prije i poslije, onako kako se to radi kad se reklamira, primjerice, efekt kakvog čudesnog preparata za rast kose. Perfidno malo, ako iza svega ne stoji urednik sto kila težak, pa da ima kakvo takvo pravo zaključiti da nam je vlast u godinu dana dobila na težini. Jest mrvu je to populističko gledanje na stvar, malo jalnuško, ali očito ovaj narod drugog načina da bude korektiv ovakve vlasti ne zna, ili nema. Lako što ne zna narod, ne znaju ni oni kojima je to posao. Možda je premijer i dobio koji dek zbog kojeg može biti nesretan, no zato je s druge strane dobio vođu oporbe zbog kojeg može samo biti iskreno zadovoljan. S jedne strane apaurinski premijer, s druge veliki zagovornik kiselog kupusa i kupusa općenito. Kud ćeš bolje. Jest, dobio je on u nasljeđe i Agrokor, ali dokle god derište osnovnoškolsko od svega što je Agrokor pita tek što će biti s ljudima koji u Konzumu rade, onda za premijera i nema brige. Uvijek može reći da je on samo radna mjesta kanio spasiti i da nije on taj koji je Todorićima jeo iz ruke, bez ikakve ozbiljne želje da pokaže tko je iz te darežljive ruke jeo.

Nego Agrokor, sve manje ozbiljna priča o kriminalu, sudovanju, pravosuđu, a sve više sapunica meksička s elementima gorkog humora, idealna da je javni servis pušta oko ručka i pompozno najavi kao što su najavili sapunicu o nekom Ramonu i njegovim ljubavima. Javni servis, jedan od one tri naše velike televizije koje su se godinama dičile reklamom za »Janu«, a sad se natječu tko će udariti jače grogirana protivnika. Sapunica, mi je napravili. Sapunica, odakle god kreneš. Recimo, od leopard kaputa u Piruške Canjuge, ili od uniforme u njene posluge koja skrivećki gleda kako im odvozi gazdaricu. Ili od serijala tekstova u kojima je safarija i lova, taman da sve nešto nalikuje na strast za lovom koju je gajio Nadan Vidošević. A tek razvodi misica od bogatih sinova, priča o ljubavi koja je na kušnji, zaplet u kojem ne znaš je li ih rastavi imovina koja ih je može biti i sastavila, ili bi brak njoj postao kavezom i da nije bio zlatan poput rukohvati u hodnicima Kulmerovih dvora.

Kako bi se samo dalo razvezati i priču oko sinova koji posla kući nemaju pa ga, umjesto u Irskoj traže po Londonu gdje se Englezima prave. A da sve bude i malo krimi eto i odvjetnika koji je do jučer od izručenja branio ruske tajkune, a sada će one od kojih Rusi pare traže. A gdje su ona dva psa za koje se ne zna na čijoj su sad skrbi. A gdje su druga djeca koja i dalje pune one tzv. ženske časopise. Možda je ipak najdirljivija u cijeloj toj priči ona glavna, a sporedna uloga gospođe Jadranke Todorić, Ivičine sestre, koja bi poput kakva pripovjedača stalno išla kroz kadar dok govori mudre misli o svijetu koji je na koljenima dok kraj njega neumitno prolazi sušta ljepota.

– Pogledajte ova dva tri crvena drva, zar nisu lijepa? Neka se javi netko tko ih je snimio da bi njih snimio, a ne da snima tugu i jad koje moramo prolaziti jer vi ne snimate cvijeće i leptire - veli ona u jednoj od poslanica novinarima pred Kulmerovim dvorima. Ivica i svi članovi obitelji u njenom su srcu, veli. I ljudski je to i za razumjeti, baš kao što je ljudski i razumjeti da ovaj narod više nema interesa ni za što nego sapuničarske dijelove priče, naučen već i na spektakle od privođenja i impotentno pravosuđe. Nijedan lik tu nije sporedan, nijedan detalj se ne čini slučajan, od gospođe Jadranke do crveno-crnog autića u odvjetničkog para Sloković - Prodanovića. Show must go on. Ivica je u našim srcima, htjeli ne htjeli, imali veze s njim, ili tek kadikad kupovali akcijski proizvod u Konzumu. Zato će mu u rodnom Imotskom kraju stati u zaštitu. Posve logično, jer, kažu, nema kome nije pomogao. Ili, nema onog tko nije katkad pomislio; svega ti, da je Ivici napisat’ pismo pa ga zamolit’ da pomogne i da malog zaposli! Naš je, Hrvat, kažu dobar, a i vješt čime je ni iz čega takvo carstvo digao na noge. Smještaju mu, što će drugo bit', kao što su mu i ćaći smještali za Tita i partije.

Ivica, a k'o da je Fikret.Na dan kada je prosiijedi voditelj Dnevnika tronutim glasom najavljivao prilog o godini dana ove vlade, samo su dvije stvari zaparale uši; što je već godina dana prošla i što se ne zna kud će sada oni što za kikiriki rade u Konzumovim trgoviama. Dobro, tko je na godišnjicu slušao jutrom intervju s premijerom na Hrvatskom radiju, a mašta mu je zlonamjerna, mogao je pronaći i kakvu simboliku u činjenici da je stjerana činjenicom da prijenos kasni, voditeljica svojim ljudima kazala : »Privedite ga, curi nam vrijeme«. I to je to. Dotjerali smo dotle da ni rukoljub Putinov s Predsjednicom našom, onom koja jednako uspješno gleda u oči što Putinu što Trumpu, nije izazvao veće pažnje. Tek pitanje.

– Koliko je Kolinda već predsjednica?

U maloj, običnoj, osnovnoj ćeliji svakog društva, nasta muk. Vrijeme, eto, nekad ide sporo, a nekad stane, stoji skroz.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka