Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 11° 1
Sutra: 11° 11° 1
17. studenoga 2018.
Na kraju krajeva Siniše Pavića

blog Poljubi zemlju

Poljubi zemlju
Poljubi zemlju
Autor:
Objavljeno: 13. studeni 2016. u 9:59 2016-11-13T09:59:47+01:00

Mate Mišo Kovač prvi je, a lako moguće i jedini, naš pjevač čija će se pjesma čuti na Marsu. Jedino tu nema iznenađenja. Kvaliteta uvijek nađe put

Nema tome koji dan. U saborskim hodnicima zaustavili su novinari Anku Mrak Taritaš, pa i nju pitali nešto oko ove opjevane robinhudovske porezne reforme by Zdravko Marić. Ona, vidno ljuta, posve logično kazuje kako je ovo što radi Most, ti njihovi amandmani na vlastiti zakon iliti reformu, zakon Vlade u kojoj i sami sjede, najblaže rečeno izvrgavanje ruglu demokracije kao takve. Zvuči ozbiljno. Zvučalo je ozbiljno sve dok se sa strane nije čulo: »Pa ona je ofarbala kosu!« I bome, čini se da je. A čini se i da je priča o koalicijskom partneru koji se s tobom časti i blaguje dok u džepu drži figu, u tren otišla u blagi zaborav. Jer, nama je to u čas postalo normalno, taman toliko normalno da nam je nijansa od farbe, makar da je na tren, bila i preča i važnija. Zapravo, i jest važnija, jer da nije boja važna vraga bi Amerika imala narančastog predsjednika pa se još na svoj račun šalila govoreći kako je narančasta nova crna. Je, k'o što su i pedesete nove tridesete.

Elem, ako je išta jasno nakon svih tih američkih izbora, svih tih elektorskih glasova, ili elektronskih ako pitate neke od tv trudbenika u regionu, onda je jasno da je su sve te velike sile napose SAD, brate za ništa. Odnosno, sada je bjelodano jasno da ih za ovaj komadić svijeta gdje je i naša zemljica boli neka stvar i da nas uzimaju zdravo za gotovo. Slovencima se doduše i možda posreći, sada kad imaju 'svoju' prvu damu, ali mi ćemo i dalje jamačno biti neistraženi teritorij u kojeg narančasti ljudi zagaze rijetko poput britanskog Borisa Johnsona, a onda od svega zapamte samo kako su dingača i pošip dobra vina. Dok Ameri ganjanju bjelosvjetske teroriste, mutikaše i smutljivce, dok napinju mišiće i gledaju se preko oka s Rusima, Kinezima i drugim nekim silama, dok rješavaju nerješive zagonetke svjetskog mira i nemira, dok traže načina da se zgrne još više para i para, rješenja za sve probleme su i im pred nosom, tu kod nas u Otruševcu. Dobro, možda ne rješenja, ali svakako da scenariji svega onog što će im se dogoditi htjeli ne htjeli i koliko god naivno mislili da su takve nekakve stvari nemoguće. Jer, nitko nema što mi imamo, mi koji smo probali sve prije drugih i probati ćemo još bruseći demokraciju ustrajno i toliko dok se u ništa ne pretvori. 

BiH u nedoba

Čudo je zapravo da je zemlja koja ima Zapadno krilo i Kuću od karata, toliko podcijenila pa, ako ćete, i memoare Jože Manolića. Sad je jasno da je sva ta ljepota Robin Wright i sva poza Kevina Spaceya samo i fikcija, da sve te špijune iz Domovine i ne spominjemo. U stvarnosti, družina je to koja u kancelarijama opasnim debelim zidovima ne analizira ništa nego samo u slušalicama navija dobru glazbu dok ne dođe doba od marende, družina od koje je, svega mi, efikasnija i ona naša tajna nazovi obavještajna zajednica što premijera šalje u BiH u nedoba, posve neobaviještena. Jer, kako drukčije objasniti da je svima van granica Lijepe naše promaknuo recimo fenomen Kerum.

Pred nosom im se crtala budućnost jasnije nego što Vidoviti Milan budućnost proriče, a nitko ni da trzne. A da, kad malo bolje čovjek promisli, doba od Željka Keruma, sada je to jasno, bilo je zapravo doba ponosa i slave. Jer, bili smo pioniri, oni koji su tražili uporno treći put pa ga i našli u legendi koja je glavobolju liječila fetom pršuta na čelu. Sirenski je to bio i jest zov, taj da se ruši stara zadana podjela na lijeve i desne i krči novi, treći puti. Sirenski je zov vjerovati kao nekada da je dobar onaj koji priskrbi sebi, ali daje mrvu koju i nama. Zavodljivo je vjerovati da kad 'može on, može svatko', recimo igrati u Realu poput Modrića samo da je bilo probati. A posebice je lako vjerovati kako ćemo se riješiti uhljeba svake vrste, onih stranačkih pogotovo, tako što ćemo naći jednog od nas da rasturi sve to društvo. A onda dođe otriježnjenje kada je za sve kasno. Jer, Kerum je bio samo Kerum, u osnovi posve iskren neki tip koji je od strate dao na znanje kud to vodi. Njegova je 'nesreća' što je očito gazio prije vremena i što se nije na vrijeme kandidirao za predsjednika SAD-a umjesto za gradonačelnika Splita. Naša je nesreća što smo nakon njega su samo izrasli, pa i ispod stranačkih skuta, neke loše replike koje bi jahale na tom valu sve više uzimajući, a sve manje davajući išta. 

Čemeran narod

Da je u Amera bilo pameti zazvonilo bi im na uzbunu i onda kad smo pionirski imenovali Tima za premijera, uživali u Vladi koja je sama sebe rušila, živjelo na hladni pogon dokazujući svijetu kako mi i bez Vlade možemo, birali predsjednicu. A bome bi se i sada, nakon što su dobili svoju verziju Keruma, preventivno uhvatili Ivana Pernara, tek da znaju spremno dočekati trenutaka kada će neki njihov Živi zid postati respektabilna stranka, ili pak stanoviti Culej zastupnik. Da se ne čude opet svemu i da znaju što im je činiti. A kad ih već ubi taj svekoliki populizam, to klikanje, ta medijska nonšalancija, ti pigmenti od kose, ništa im mudrije čovjek nema za savjetovati nego da se uhvate u koštac i s fenomenom zvanim Most. Jer većeg populizma od tog društva nema. Jer veće demagogije od te da sjediš u Vladi a onda svoju reformu gađaš svojim amandmanima, nema. Borci za kruh i mlijeko. Oni koji ne daju da zastupnicima plaća naraste. Štono bi se reklo, ne vjeruj Mostovcima ni kad ublažuju poreznu reformu. Jer, godina dana ide, a sve i dalje stoji na mjestu, s njima u Vladi, ovako ili onako. 

Narod je nezadovoljan, čemeran, podcijenjen i traži bolje, bolji život prije svega. Netko o tom nije vodio računa, pa se događa što se događa. Možda bolje i ne može. Odnosno, kad bolje ne mogu Ameri koji su se uredno podijelili na dva tabora pa izabrali treći put, zar smo bolje trebali mi. Mi smo, uostalom, trendove i krojili. Mi smo korak ispred svih. Mi smo sve ovo američko odavno probali i još smo na nogama, taman da pljunemo i zapjevamo. Jest doduše, oni su malo veći i bitniji neki svjetski igrači, ali u osnovi to je to. Mi, vodimo igru. 

Elem, Amerika ima Trumpa, Anka Mrak Taritaš novu boju kose, Most je, avaj, populistička stranka, a američkim tajnim službama ono bitno promiče i dalje. Jer, ljepota je detaljima. Mate Mišo Kovač prvi je, a lako moguće i jedini, naš pjevač čija će se pjesma čuti na Marsu. Nema, jedino tu nema iznenađenja. Kvaliteta uvijek nađe puta. Uspjeha uvijek nađe puta. Narod na koncu ipak zna. Stoga drugovi obavještajci američki, slušalice na uši pa po utjehu tko god da vam je predsjednik uz onu staru, marsovsku: »Poljubi zemlju, po kojoj hodaš, jer stare rana djedova skriva, poljubi zemlju po kojoj hodaš, ona ti ništa, ona ti ništa nije kriva!«

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka