Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 17° 1
Sutra: 17° 17° 1
14. studenoga 2018.
Blogovanje ludom radovanje Siniše Pavića

blog Plavi pony dobroga Jože

A kad shvatiš da plavi pony više nikada neće lijeno u kvartovsku ophodnju, pa pred dućan na pivo, shvatiš kako ljudski život zapravo nema cijenu
A kad shvatiš da plavi pony više nikada neće lijeno u kvartovsku ophodnju, pa pred dućan na pivo, shvatiš kako ljudski život zapravo nema cijenu
Autor:
Objavljeno: 18. travanj 2011. u 13:49 2011-04-18T13:49:00+02:00

Nisu Jožu ubile ni kile, ni slabo srce, ni loša čokolada, ni broj djece, ni strašni haški sud. Ubilo ga je srce koje je htjelo biti dovoljno veliko za sve. A takvog nema. Pa se raspukne. Od tuge i neshvaćanja. Od praznih parola. Od lažnog sažaljenja

E, baš nas ne vole, napadaju nas pače, ti znanstvenici bjelosvjetski! Evo su tako oni britanski i norveški došli do zaključka kako je imati dvoje djece optimalno za zdravlje i sreću. Oni koji imaju jedno dijete, ili nijedno, lakše se razbole od raka i srčanih bolesti, a lakše se hvataju i čašice. Čak lakše ginu i u prometnim nesrećama, jer im, eto, nije stalo. Oni koji, pak, imaju puno djece, non-stop su pod stresom zbog financijskih i drugih problema, a to, znamo, utječe na zdravlje. Sve to piše u časopisu Social Science & Medicine.

 Ionako nas je, Hrvata, je li, malo, ionako je demografija na koljenima, ionako je ministrov zakon o potpomognutoj oplodnji nikakav, i sad nam još poručuju da je dvoje optimum! 

I sad vi budite naivni, pa recite da to nije zavjera. Ionako nas je, Hrvata, je li, malo, ionako je demografija na koljenima, ionako je ministrov zakon o potpomognutoj oplodnji nikakav, i sad nam još poručuju da je dvoje optimum! Je li to naš prastari običaj da se ima makar pet-šest!?! Neš' majci! Kad već znamo iskidat EU zastavu, znat ćemo mi kupiti, pa iskidati i mrski nam časopis! Dvoje je ništa! A i to zdravlje je precijenjeno, pogotovo kad se za bolje sutra naše rodne grude troši! Zdravlje stoj, užitak naprijed!

Al to nije sve! Ne truju nas samo idejom, literaturom, istraživanjima, truju nas i posve bukvalno. Nas i Slovake, recimo. Evo je, tako, slovačka asocijacija potrošača utvrdila da isti proizvodi koje multinacionalne prehrambene kompanije prodaju u različitim zemljama nisu jednake kvalitete. Čokolada Milka, papar i crvena paprika tvrtke Kotanyi, instant kava Nescafe Gold, kava u zrnu Jacobs Krönung. Svi su testirani u akreditiranim laboratorijima slovačkog nacionalnog veterinarskog i prehrambenog instituta, a utvrđeno je da je samo čokolada Milka jednaka na svim tržištima. Je li to, to zajedništvo europsko, sunce vam! Ko zna što nama još nude ko muda pod bubrege. 

A brate, i što će nam sva ta nekvalitetna čuda, kad su nas, evo, i recesijom zarazili

Dođe ti, makar na čas, da se vratiš u ona krasna doba od čokoladne table. Nije bio neki izbor, nije bila ni kvaliteta, ali nisu nas lagali. "Loše je", govorila je etiketa, sastav, cijena. "Znamo", kazivali smo, ponosno mljackajući naše.  

A brate, i što će nam sva ta nekvalitetna čuda, kad su nas, evo, i recesijom zarazili. Nije to, nije, globalni trend, to je virus specijalno uzgojen da se jadnije od sebe ruši i destabilizira. I to kada!? Za Uskrs, nego kako. Kad se pošten Hrvat oko stola skuplja, pa blaguje i snuje dan kad će neki znanstveni konačno shvatiti pa objaviti da je u nas sreća nešto posve drugo nego na tom božeprosti zapadu.  

A kako ćeš mislit išta kad će blagdanska trpeza biti recesivna. Nema šanse da ovog Uskrsa pokusamo 1000 tona šunke i 75 milijuna komada jaja. Nema šanse kad će nas 58,6 posto sigurno štedjeti pri kupnji namirnica za Uskrs, a 44 posto ih ni procijeniti ne može kako će i što će i koliko potrošiti na hranu blagdansku. A sve zato što san recesiju poslali. Jer, prije je imali nismo, ili smo je, a lako je moguće, jednostavno drugačije zvali.

Elem, baš nas udaraju!  

A onda je haški sud presudio generalima. Nacija se našla na koljenima, u čudu, kao da i velika kazna nije bila opcija, i baš kao da je suđenje počelo jučer, pa nas iznenadilo.

Nacija se našla na koljenima, u čudu, kao da i velika kazna nije bila opcija, i baš kao da je suđenje počelo jučer, pa nas iznenadilo.

Haaga su se na jednom sjetili čak i u Vladi, pa sad ad hoc smišljaju kako će sebe izvući iz dreka. Busati se u domoljubna prsa preko noći je postala ultima moda, veća nego stati u red notornog H&M čuda, a za oboje je, reklo bi se, kriv zapad, isti onaj koji nam sugerira da manje djece rađamo. Nenad Ivanković, brže bolje, piše novu knjigu o Gotovini, Jelena Rozga, pevaljka po zanimanju koja je vjernija minjaku negoli ičem drugom, poručuje s koncerta 'pokažimo večeras koliko smo veliki i snažni, pokažimo da smo zajedno i zapjevajmo', udruge glazbenika traže da ne programu HTV-a ne ide show "Zvijezde pjevaju" jer pjevanje nije primjerno trenutku, a Željko Kerum, to kovrčavo čudo iz Ogorja, koje nepogrešivo prepoznaje u masi "urbane Jugoslavene"(!?) pa ih baca s bine, ne da splitskom kazalištu da održi premijeru opere Maršal po motivima istoimenoga filma Vinka Brešana. Kaže, nije primjer'no. Taj Tito je kriv za sve. Taj špijun, jamačno britanski. 

Ko ne zaplače, pizda, moto je po kojem se ovih dana raspoznaje prave od krivih. Edi Škovrlj je zaplakao. Sad je jasno kako je Ante Gotovina itekako dobro znao što govori kad je apelirao da se u njegovo ime ne protestira. Samo, ima narod koji je na trgovima, ima Kerum i njemu slični koji znaju da se vazda ušićari manje kad nije izvanredno stanje, ima onih niti šest posto koji si mogu za Uskrs dozvoliti preko 1000 kuna troška na hranu pa im je ionako sve svejedno, a ima i ponajviše onih koji pojma nemaju što nas je to snašlo. Jest, ćutiš se jadno dok sudac Orie čita presudu, jest i to da ne voliš čuti da si dio zločinačke organizacije kad znaš da nisi, ali jest i to da nemaš dvojbi oko toga kako se pljačkanje, ubijanje, otimačina moraju kazniti. Sram je, na koncu, ono od čega se ne može pobjeći. Sram što nas se vodi uokolo poput ovaca, a i još će. Jer, moralo je biti drugačije. A nije. I morali smo htjeti da bude drugačije. A nismo. Pa smo sada u čudu, uvjereni da je u pitanju svjetska zavjera i da laže svako tko kaže da je sutra novi dan i da život ide dalje. 

Dva dana nakon što je presuđeno generalima, Joža se srušio s plavog pony bicikla usred bijela dana. Ostao je ležati na sred ceste. Susjedi su istrčali iz kuće. Pokušali mu pomoći. No, srce nije izdržalo. Stigla je i hitna no nisu imali što nego konstatirati kako je srce stalo. Srce je Joži bilo slabo. Ni koja kila viška nije mu činila srcu dobro. A on je volio i pred dućanom kvartovskim s ekipom popiti pivicu. Da smo je bar skupa ispili češće, nego smo jednom. Jer, nisu Jožu ubile ni kile, ni slabo srce, ni loša čokolada, ni broj djece, ni strašni haški sud. Ubilo ga je srce koje je htjelo biti dovoljno veliko za sve. A takvog nema. Pa se raspukne. Od tuge i neshvaćanja. Od praznih parola. Od lažnog sažaljenja. Je li onda u redu priznati kako je to što je umro Joža, na cesti, koji metar o kuće, sam samcat, boljelo stoput više od haških presuda. Vrijedi li ta tuga išta!?

Cijela vječnost je prošla dok mrtvačka kola nisu došla po Jožu. Onako, pod crnom vrećom, na tlu, bez ikog uokolo, u doba od ručka, činilo se da ljudski život ne vrijedi pišljiva boba. A kad shvatiš da plavi pony više nikada neće lijeno u kvartovsku ophodnju, pa pred dućan na pivo, shvatiš kako ljudski život zapravo nema cijenu. 

Pa te i opet, zbog svega, bude samo sram. 

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka