– Što mi to danas slavimo? – pita djevojčica.

Dok pape hvata zrak, ne bi li djetetu na mala vrata uvalio svu veličinu povijesne nam zbiljnosti i bespuća, majka reagira brzo i pametno pa pojednostavljuje stvar. To je ono kad smo se odlučili da više nećemo biti dio bivše, veće države koja se zvala  Jugoslavija, već da ćemo stvoriti novu državu, Hrvatsku. Dijete zadovoljno. Nije, doduše, nikad ni imala osjećaj da živi i radi igdje drugdje do li u Hrvatskoj, a i svaka je proslava, dakako, dobrodošla. 

– Ali, ja bih radije da smo kao Amerikanci, da imamo Dan zahvalnosti. 

– Zašto, oko naše!? 

– Pa da imamo puricu!  

Svi se slatko nasmiju, makar je dijete pogodilo u bit. A bit nije, kako bi naivci na brzinu mogli pomisliti, tuka, bit je da se svaka proslava Dana neovisnosti na kraju svede na osobnu neku razinu. Ne čudi to, jer ako premijer veli da ga zbunjuje činjenica da imamo i Dan neovisnosti i Dan državnosti, kako onda normalno čeljade neće biti zbunjeno, i kako neće, na koncu, sve svesti na vlastitu mjeru? Elem, jesmo li ovisni ili smo neovisni, slobodni ili posve porobljeni, i kakvi smo to mi, kad dvaput slavimo isto, ako je uopće istina da slavimo isto!? Praznično je jutro svanulo sunčano. To je dobro. Uvijek je dobro i bolje kad je dan sunčan. Sunčan, vedar, prohladan taman koliko treba, da ima smisla jaknu duga rukava izvaditi iz ormara. Lijepo vrijeme i dugi vikend. Neradni ponedjeljak. Šetnja, kestenje, gljive, more, brdo, jezero. O lijepa, o draga. I jest, i lijepa i draga. Ručak, prijetelji, kava, kolači, djevojčica koja brzo raste, sve je tu. Bar se čini. Ali, vazda ali. Ali, nema jedne – zimske jakne!

– Čuj, sniženje je. Još samo danas. Simbolično doduše, deset posto, ali i to je nešto. A maloj treba nova zimska jakna. Ja vidjela jednu. Divna je, topla. Neće joj bit zima ni na minus deset. Skupa je, doduše. Ali, na rate, možda bi mogli. 

Veliki trgovački centar, možda najveći na svijetu, dočekao ih je razdraganih ruku. Sve radi, na Dan neovisnosti. Baš kao da je u ima neovisnosti građen, tu široke ‘ulice’ imaju imena po krajevima naše zemljice. Pače, tu stihovi krase široke ulice načičkane trgovinama. Ima ona kako teče jedan slap, a ima i ona o malim hižama podno Učke. Ima i jakne. Lijepa je. Djevojčicu, doduše, malo muči to što joj starci kupuju jaknu broj veću, da izdrži makar dvije sezone, no pametna kakva jest, pristaje na kompromis. Zavrnut će rukave, i dobro. Taj čas, međutim, pape čini bjelosvjetsku pogrešku. Ničim izazvan, kreće na muški odjel, njuška po trapericama, hvata se za jedne, i odlazi put kabine. Nešto ga je jednostavno vuklo, neka nečastiva sila, da uradi ono što od malih nogu mrzi. Jer, ako išta mrzi, onda je to kupovanje traperica. Vazda se u maloj kabini uspuše, oznoji, iznervira, jer sve traperice imaju uske nogavice, sve ga stišću u struku, sve su krojene za izgladnjelu neku mladost, a ništa nema za retro momčine jakih bedara. No, sile nečastive znale su što rade. Ove su traperice bile savršene! Trapke iz najljepših snova. One koje stoje k’o salivene. One koje tjeraju osmijeh na lice. A cijena!?  

– Ne možemo. Ne možeš kupit traperice. Sad smo kupili djetetu jaknu. 

– Ali, na rate…

– Može na rate kad isplatimo sve drugo što nam je na rate.

– Ali, ja nemam ništa na rate!

– Baš! Ništa, osim “stambenjaka”! 

Sva neovisnost, ona individualna, taj čas je spala na mizerno ništa. Na maloj pozornici na ulazu br. 4 našeg možda najvećeg trgovačkog centra, djevojke su odmjeravale snagu. Tko je jači na ruku! S jedne strane predstavnica ‘policajki’, a druge izaslanica ‘sobarica’. Sve oskudno odjevene, sve hostese nekog nazovi hepeninga. Imaju premalo godina da bi vani bile, i imaju visoke štikle, vruće neke hlačice, dekolte. Publika se smijulji, one se crvene u licu dok pokušavaju jedan drugoj ruku “slomit”. Tužno je, i ‘vrijedno’ kakva malog honorara. Pored bine i veliko sportsko vozilo. Nagrada neka. Valjda. 

Ne putu kući djevojčica veli naglas kako bi bilo lijepo dobiti na lotu, i to dvaput, da smo ziher da možemo baš sve. Lako njoj, ona je jaknu ubola. Čak je i na puricu zaboravila. Otac joj je, zato, otišao put posve drugih nekih sfera. Palo mu je na pamet, sram ga bilo, kako bi to što nije u stanju ni rebe kupit kad mu se sprdne, mogao kompezirati nekom ludošću, koju svaki muškarac njegovih godina mora ultimativno napraviti dok još ima iole snage. Seks na kakvoj plaži ili na klupici, takvo što. 

– A kazna!? A novi zakon!? A 3.000 kuna uplate na državni račun!? Samo nam to još fali! 

– E popišan ti se ja na moju neovisnost!

– Može, ali samo nemoj da je na javnom mjestu. Ima 2.000 razloga da ti to nikad ne oprostim!