Od Siromašne do CERN-a

"Meni se to činilo jako dalekim, ali sada vidim da se nešto ozbiljno mora graditi malo-pomalo, i da nema brzih rješenja. Strpljiv i predan rad, s mnogo padova i uspona, neizostavan je dio svakog uspjeha", kazao je Ivica Puljak, naš čovjek u CERN-u trenu kad su znanstvenici iz cijeloga svijeta, okupljeni oko iste ideje, imali zašto otvoriti šampanjac. Premijer i njegova stranka otvarali su šampanjac na početku svoga puta. I tu je valjda ona ključna razlika

“Meni se to činilo jako dalekim, ali sada vidim da se nešto ozbiljno mora graditi malo-pomalo i da nema brzih rješenja. Strpljiv i predan rad, s mnogo padova i uspona, neizostavan je dio svakog uspjeha.” Memorija, ona romansirana dakako, i činjenica da o Higgsovu bozonu zapravo običan smrtnik zna malo što, ma koliko da ga jurnjava čestica ushićivala, krivi su što je ova rečenica što ju je izrekao Ivica Puljak, naš čovjek u CERN-u s Fakulteta elektronike, strojarstva i brodogradnje u Splitu, vratila sve dvadesetak godina unatrag.

S jedne strane Božja čestica, a s druge školsko igralište u kvartu od ‘milja’ zvanom Siromašna, mati koja kazuje da se ne ide kroz parkić noću jer ”ima narkomana”, zgrade iste, ostarjele boje što su ih izgradili za radnike i onu tada živahnu srednju klasu, dani od neke mladosti koja je sva imala manje više jednake neke šanse da uspije, ili da propadne.

Bančić je igrao vrhunski nogomet, čak i onda kad su kvazi stručnjaci mislili drugačije, Ićo vjerojatno ni sanjao nije da će izrasti valjda u najpoznatijeg svjetioničara-kipara na Mediteranu, a Puljak evo rastura s kolegama česticu. Nema ti što, nego biti drago, i sve se nešto trudiš u toj rečenici – jednostavnoj kakve velike mudrosti i jesu – naći ono malo razloga za svoje padove i uspone, za spora rješenja i za snoviđenje cilja koji se čini dalekim i jedva dostižnim. Iz Siromašne do CERNA! Ako može to, može onda sve.

Tko zna je li ovu rečenicu pročitao naš predsjednik Vlade, i ako jest, je li mu se brk promeškoljio od zadovoljstva. Jer i on je znao govoriti kako nema brzih rješenja i kako mora malo-pomalo. Padove i uspone baš i nije spominjao, ali dalo se između redova iščitati kako nas čeka predan rad za bolje sutra. Nije, doduše, da je vlada kanila loviti Božju česticu, ali se činilo da kani učiniti vremena barem takvima da sva ekipa iz države Siromašne ima istu šansu za školovanje, za napredak, za kovanje vlastitih planova, za pristojan život. Nakonnikad gore Sanaderove ere, valjalo je samo raditi i dati ljudima neku konkretnu potvrdu da se radi u ime svekolikog dobra, čak i onda kad se čini da čestica ne mrda s mjesta.

Samo, dok se u CERNU ne govori ništa dok god se ne napravi veliko nešto, u nas se, kad je Vlada u pitanju, govori svašta, taman da se čini kako se napravilo veliko ništa. Čast i Čačiću i Holy, ali ima li išta smisla, osim biti duboko razočaran dok čovjek sluša kako ministar Grčić ocjenjuje jačinu stiska ministarskog, pa presuđuje je li samo šala il’ je ćapanje za ruku. Ucviljene političarke, bahati političari, stranačka iskaznica kao uvjet za bilo kakav posao, političko kadroviranje, frazetine i s lijeva i desna koje ne znače ništa. Sve zajedeno dokaz da se promijenilo malo što, i da se pod teretom potrebe da gradimo budućnost malo pomalo, uz uspone i padove, ovo društvo na vlasti odlučilo i opet pobrinuti najprije za sebe. Ili je to, ili je posvemašnja nesposobnost da se narodu objasnio kako je glava ipak, još, iznad vode.

E da, narod. Kad bi bar naš premijer s kompletnom svitom u tih deset dana odmora nužnih da bi, kako reče, imali normalne i zdrave ministre, obišao narod a ne vile dragih poduzetnika. Da vidi kako je štuf i bezvoljan, kako je izrauban uzduž i poprijeko, kako je razočaran činjenicom da ga predan rad nije odveo nigdje i po svemu sudeći i opet neće. Pa da ga narod obavijesti kako je to sa četrdeset i kojom na leđima, i s troje djece, ganjati posao i gledati kako ti se smiju oni za koje je natječaj pisan, ili kako je to biti djed a hraniti djecedjecu, ili kako je to slušati Linića dok najavljuje poreze na ruševinu usred neke jebene pustopoljine od koje si pobjegao mahnito odavna, jer kruha tu nit je bilo, nit će ga biti. Može i lakša tema, može samo žmul vina uz toplu ljudsku priču o bolesnoj prostati i strahu da ćeš s ovog svijeta partit bez da si djeci ostavio išta. Da opipa samo malo te rezignacije, možda bi sve bilo drugačije, i možda bi svaku odluku bilo lakše donijeti pa i onu o potrebi da se ima uza se Čačića ili Holy. Ili bi se, makar čudo bi bilo, iz svega rodila i neka dobra, neka od milja zvana razvojna ideja, da kvarni mediji ispričati mogu i neki dobru priču, zašto ne o spomenutim pustopoljinama koje su oživjele zahvaljujući pametnim potezima Vlade. “Meni se to činilo jako dalekim, ali sada vidim da se nešto ozbiljno mora graditi malo-pomalo, i da nema brzih rješenja. Strpljiv i predan rad, s mnogo padova i uspona, neizostavan je dio svakog uspjeha”, kazao je Ivica Puljak, naš čovjek u CERN-u trenu kad su znanstvenici iz cijeloga svijeta, okupljeni oko iste ideje, imali zašto otvoriti šampanjac.Premijer i njegova stranka otvarali su šampanjac na početku svoga puta. I tu je valjda ona ključna razlika. Između onih koji rečeno štuju i po rečenom se ponašaju, makar tražili skoro pa nemoguće, i onih koji u rečeno ni sami ne vjeruju, makar u pitanju bile posve jednostavne stvari. A šteta je, jer cilj je plemenit – stići iz Siromašne do nekog našeg CERN-a i ništa više.

A što se Čačića i Holy tiče, nema tu, zapravo, ništa nova. Tek nam možda Sabor mrvu pozeleni, a to zapravo, kako god to shvatili, ne bi bilo uopće loše.