Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 7° 1n
Sutra: 7° 7° 1n
15. studenoga 2018.
ONO i DSZ
ONO i DSZ
Autor:
Objavljeno: 4. veljača 2018. u 15:50 2018-02-04T15:50:02+01:00

Dugo je, ako ćemo pravo, otpor temi trajao. Odnosno, dugo je druga tema bila u fokusu. I dugo nije bilo važno što su se baš svi ulovili tipkovnice ne bi li napisali koju o Vladinoj nakani da nam vrati vojni rok. Onaj jednomjesečni. Vikend vojni rok. Da se momci druže, kako reče jedan general. Ili onaj mjesec za kojeg će zavoljeti momci vojsku, makar je hrvatski narod već voli, kako reče drugi general. Može se u mjesec dana vojnog kampa svašta naučiti. Recimo, kako se ranom zorom na noge skače pa diže u vis zastava. Garant bi se dalo vidjeti i djeluje li još uvijek onaj famozni brom na libido, ili je to vazda bila samo tlapnja. Procvalo bi, s punim pravom, trošenje mesnog doručka. Naučili bi rastaviti i sastaviti pušku kako se nekad učilo na satovima Općenarodne obrane i društvene samozaštite (ONO i DSZ). Upoznali bi momci i svoju zemlju da bi je više voljeli. Više bi poštivali predsjednicu kad im je već vojni i otac i majka. Znali bi, kako otprilike reče ministar obrane, što im je raditi kad teren poplavi, je li im kanal kopati radi zaštite pučanstva ili da u njega cvijeće posade. A lijepo bi bilo, baš bi, da ožive i neki bendovi, pa da se kao nekad organizira nešto nalik onoj večeri Splitskog festivala što se zvala »Ustanak i more«.

I tzv. mainstream mediji i društvene mreže bujali su što od uspomena, što od žestoke zajebancije. Ali, otpor temi je dugo trajao. Lako za vojni rok kraj potrebe autora da se ovim putem ispriča supruzi bivšeg premijera Milanovića, Sanji Musić Milanović. Kriv je intervju što ga je dala jednoj tiskovini. Kriva je živa istina da je bila u pravu kada je onomad kazivala da je crni kruh zdraviji. Ovaj čovjek sada zna; jest, zdraviji je! I kada se sve zbroji i oduzme, i jeftiniji. Da nije zdraviji, pa ne bi nitko normalan trpio te pekače kruha koji se glasaju glasnije od mješalice za beton dok krše i lome sve to zdravo brašno. Cijeli tekst je zato stremio velikoj i iskrenoj isprici onog koji je konačno shvatio da višak kilograma ubija i da zdraviji nitko i ništa ne može biti dok se sam za to ne pobrine. Dobro je kad je kruh crn. Loše je kad je sudba crna. Sad kada Sanja Musić Milanović više nije premijerova supruga, sad sve to izgleda drugačije. Vidiš da spomen crna kruha nije bilo ruganje sa sirotinjom, da priznanje da se u njenoj kući ništa ne baca nije bahatluk. Jedino se malo teško nać' u onoj da se uspije pokriti s onim koliko ima, da se u minuse ne ide, kada se već u minus tako ljudski posve potonulo.

Uglavnom, otpor je dugo trajao, ma onda je procurilo i sve se srušilo. Premijer, kažu, nije služio vojni rok zbog anemije. Predsjednik Sabora nije služio vojni rok zbog vida. Jedan ministar isto nije skočio u uniformu zbog vida. Drugi je studirao. Treći odradio civilnu službu. Lijepe li družine. S jedne strane nametali bi vojsku svima, a s druge svi su vojsku uredno škivali. Ili, kako je primijetio jedan uvaženi kolega, »evo se tako i ja zalažem za vegetarijanstvo i redovito vježbanje«. S figom u džepu, s rukom na srcu i šapom na janjećem butiću. I sad i ti ne piši o vojsci. I sad se ti ne spomeni kako je bilo….

Neki, dakle, nisu vidjeli dobro, pa još na daleko poput Bože Petrova taman da ih biramo da nas naprijed vode, a neki su bome slabo čuli. Uho se lijevo pravo raspadat’ počelo malo prije poziva u JNA. Njih trojica brkatih JNA oficira u zdravstvenoj komisiji nisu međutim imali milosti. Zašto bi, kad glede ušiju debela knjiga kaže da oprosta nema ako nisi na oba uva gluv k’o top kraj kojeg ćeš statirati. Ali ajde, kada je već operativan zahvat dogovoren, može odgoda na dvije godine. Za dvije godine valjalo je sve ponovo; gologuz pred doktoricu kao da se išta u te dvije godine maklo s mjesta, i psihotest dakako. Eto ti rezultata i eto te u društvo dvojice još tužnijih faca. Ajmo psihologinji! Zašto ste vi momci potišteni, pita ona. A zašto ne, odgovaraju oni netom nakon što su očito krivo odgovorili na pitanje 'voliš li policiju'. Sve je već mirisalo na rat. Njih trojicu umjesto u kasarnu poslali su doma.

Dijagnoza neka, valjda, ili splet sretnih okolnosti. Tko zna jesu li se oni koji su točno odgovorili na pitanja voliš li policiju, doma iz armije i vratili. Ma, ova trojica su ostali doma i dakako šutjeli o tome. Jer, gdje ćeš se hvalit’ da nisi bio u vojsci pa ne bit' muško koje će vazda potegnuti vojsku kao argument čim mu supruga krene pripovijedati s kolikom mukom je djecu rađala. Danas je zato sve drugačije. Danas nikakav problem nije priznat da si bio anemičan, ili slabovidan, ili na fakultetu, ili da ti se nije dalo, pa u isti tren graknuti kako nam kratki tečaj obrane i zaštite zvan vojni rok baš treba. Da se momci druže, da umjesto pozdrava suncu vježbaju pozdrav zastavi, da nauče krpati čarape i prišiti dugme, da vide što je vojnički grah pa da više cijene jela na žlicu, da se, na koncu nakusaju bijela kruha i konačno shvate da je crni bolji, ali državi skuplji.

Svega mu, trebao je ovo biti tekst iskrene isprike jednoj znanstvenici, jer zaslužila je da je vrednujemo po onom što radi, a ne po tom čija je supruga. Priznali ili ne, trudi se ona vući nas put naprijed, tamo gdje cijeli neki svijet pokušava stići, makar bilo mic po mic. Ma, jači su i opet oni koji nas silom vuku put kasarne uvjereni da najbolje znaju koliko nam treba vojska, oni koji je ni primirisali nisu. A možda je, tko zna, sva ova ujdurma smišljena samo da se u vojsku natjera recimo Ivana Pernara. Ili je, a nije nemoguće, stvaranje nekih novih mladih vojaka samo jalov pokušaj da se klince zainteresira makar za pušku, a ne da ih Pernari otimaju u ime svoje anarhije. Ili je, a to je možda ponajprije, nakon što je Ministarstvo školstva uputilo naputak školama kako će se od lovca na selfije odbraniti, netko dalekovidan shvatio da nije zgorega i trupe obrambene u tu svrhu imati. E, da, dugo je otpor temi trajao i ta želja da se piše o zdravom životu i nekim starim zabludama. Ali, onda je uz podatak o slabovidnosti negdje u tisku izašao i podatak da se u vrijeme kad je trebao u vojsku Božo Petrov premišljao hoće li biti svećenik ili liječnik, ali je na kraju ipak specijalizirao psihijatriju. Dajte brate vojsku i gotovo!

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka


Promo
Odmor tik do skijaških staza
VALAMAR OBERTAUERN HOTEL 4*

Odmor tik do skijaških staza