Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
14. listopada 2019.
Blogovanje ludom radovanje Siniše Pavića

blog O – lim – pi – ja - de

Foto Sergej DRECHSLER
Foto Sergej DRECHSLER
Autor:
Objavljeno: 27. prosinac 2011. u 7:52 2011-12-27T07:52:53+01:00

Olimpijski ciklus počinje. Možeš im zaželjeti sreću, a možeš im napet roge. Osjećaj da nas se ionako ništa ne pita je konstantno tu

Ode godina. Odnosno, ako ćemo gledati kroz prizmu politike, prizmu kroz koju sve jadni ne bili i gledamo, odoše s ovom godinom zapravo dva olimpijska ciklusa. U čas smo odradili izbore, evo i Božić, čekamo da zasjedne nova Vlada, pa da zajedno s njima drhtimo dok iščekujemo malo morgen bolje sutra. EU, MMF, Kukuriku, sve to i još puno više u nove četiri godine koje ne slute na blagostanje već na nešto što se s tim tako dobro rimuje....

Kad su vremena takva, očekuje stado da će im barem duhovni pastiri ponuditi nešto novo iz svog bogatog asortimana. Ali, ništa, odnosno malo išta. Udri po konzumerizmu, udri opet po onima koji u se Boga odrekli, i da ne bi mise u Katedrali zagrebačkoj, za koje je prvim redovima, kako se šuška, naređeno da kleknu kad se kleknut mora, samo zato što su u prvim redovima sjedilo ljudstvo malo drugačije vrste nego u ovih proteklih osam, ništa ne bi bilo pamćenja vrijedno. Duhovnost ne daje odgovore na brojna pitanja, ovi što kesu imaju uglavnom spominju dijetu i veći PDV, ovi što zasjedoše u Saboru teško da će bit drugačiji kad su sve naučili od svojih prethodnika. Kome se, dakle, okrenuti!?

Klincima! Svega mi klincima.

Jer, em te lagat ne znaju, em se na njihovim sudarima s opakom stvarnošću, onom koja itekako ima političku težinu, berem možemo prisjetiti kad smo to mi digli bijelu zastavu u znak posvemašnje predaje.

- Tata, znaš Hrvoje, onaj što smo ga birali za predsjednika, sad mu je užasno žao što sam za njega glasala – kaže djevojčica, ni osam joj nije.

I onda krene priča. Ona glasala i to ne iz romantičarskih razloga, jer joj se lik može biti dopada, već zato jer je imao dobar 'izborni' programa. Iz dobre je obitelji, vrijedan, ocjenama među prvih pet, a obećao je mir, dobru zabavu, jednaku priliku za sve da kreiraju život svoj male zajednice. No, vlast je za njega, čini se, preveliki zalogaja. Umjesto da za onih sati kad djeca sama vode nastavu, predsjednik bude taj koji će imati jednako vremena za sve ideje svoga stada, on je izabrao lakši put – samovolju, samovladu, apsolutizam.

- Uvijek se igramo onoga što on hoće. Nije to u redu. I bezobrazan je. I pravi se važan – sumira djevojče.

Obećao jedno, a radi drugo!

- Znaš, ima poslovica koja kaže, daj čovjeku vlast pa ćeš vidjet kakav je – pokušava pojasniti stanje stvari otac.

Nije baš da ga je isprva skužila. No, nakon nekog vremena sjeda joj mudrost. Lice joj se razvuklo u osmijeh. Vlast ga je pokvarila. Ha! A kad je tako, onda ga valja rušit. Ništa lakše do izazivanja izvanrednih izbora u prvim razredima osnovne škole. Drugi put, kaže, glasati će pametnije. Jer, nije njen glas toliko nevažan da lošem predsjedniku ide.

Nakon toga, djetetu su oči jedno vrijeme blistale i dok bi gledala broš Jadranke Kosor, i dok bi čitala parole predizborne pogotovo loše stihove na temu 'plan za novi dan'. Činilo se da joj se čini kako je, možda, da arhitektice vrtova pametnije i bolje biti političarka. A onda je došao dan da se pape obrije friško, mati nalicka i da svi krenu put glasačkog mjesta. Uvijek je radost doći tamo gdje se nude bombončići i kava turska. Ima ljudi iz ulice što ih i ne vidiš nego svako četiri godine, ako veće nama neki referendum u međuvremenu. I uđeš, i zaokružiš i klinka pazi da ne zaokružiš krivo nego da isto zaokruže svi članovi obitelji, a onda na izlazu simplificira demokraciju kao takvu pa kaže: "Meni je ovo bez veze, ovo što ima stranaka. Zašto nemamo dvije, tri i gotovo!“

Možete, naravno, na ovo odgovoriti kraćom lekcijom o tome što pluralizam jest, ali dok s broja 23 vreba obožavatelj janjećih rebaraca, a 31 onaj što voli "narodnu“ glazbu cajku, sve se čini iluzornim. Da su dvije stranke bilo bi lakše. Da je i kralja bilo bi lakše. Da je ne mislit bilo bi lakše. Da je ne bit suodgovoran kad te ta suodgovornost samo gura dublje u jad i čemer, bilo bi lakše. Bar bi se buniti izaći na ulicu činilo lakše. Ovako, nemaš zašto, kad si sam zamrčio kružić kraj 'pravoga' broja.

Ima dijete ni osam godina, a već je samo došlo do vrijednih saznanja; da njen glas itekako vrijedi, da je grdo kad ga daš krivome, te da je demokracija vrlo blizu rugla kad na izbornoj listi imaš mali milijun kandidata. Djeca danas uče brže, promatraju oštroumnije, biraju pametnije. Valjalo bio to imati na umu, prije nego im ostavimo malo i ništa. Jer, krene li se kuća još malo razgrađivati, odlepršat će mularija iz nje, pa ćemo u konačnici ostat sami na ognjištu. Patetično? Malo jest. Ali, blagdani su.

Milanović, Linić, Čačić. Brodogradilište, Željezara, Đakovština. Olimpijski ciklus počinje. Možeš im zaželjeti sreću, a možeš im napet roge. Osjećaj da nas se ionako ništa ne pita je konstantno tu. Biti arhitekticom vrtova čini se pametnim odabirom, ako ne jedinim mogućim. No, i o tome će odlučivati Željko Jovanović. Ili neće, ako mu ovo bude jedini ciklus olimpijski. Curetak kaže kako će drugi put glasati pametnije. Možda predsjednik bude onaj koji već, a nema mu ni osam, zna razliku između onog što je napisao Bach, i onog što je skladao Lista. Mrvu je zastrašujuće, ali kad bi ovaj narod čuo nekog tko će mu znati i jednostavnije stvari, tipa kad će plaća, tako spektakularno objasniti, dao bi mi sebe cijele. Dok se taj ne pojavi – ha – radujte se narodi!

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.