Na kraju krajeva

O jednoj mladosti

Siniša Pavić

Ilustracija / Snimio Marko GRACIN

Ilustracija / Snimio Marko GRACIN

Mladost će se snaći, kako je okrenula leđa idealima svojih roditelja, tako će stasati i oni koji svoju budućnost neće graditi na temelju stranačkih iskaznica

placeholder


Superizborna godina. Tako su mediji krstili ono što dolazi, što nas čeka, što vreba iza ugla da nas čvrsto zgrabi čim otkuca ona ponoć na kraju ove godine i krene ona prva minuta 2024.


Nema što birati, nećemo u toj 2024., od standardnih trivijalnosti poput našeg predstavnika za Eurosong, do idealnih 11 nogometne reprezentacije makar to bilo u kakvoj anketi onih portala što brinu o svemu pa i o tome da i »ti možeš biti izbornik Vatrenih«. Ne možeš, dakako, ali što škodi koji klik više i mrvu pameti manje. Ne misle, dakle, mediji na Eurosong kada nas plaše izbornom godinom onako kako se djecu plašilo onomad babarogama. Godina je superizborna jer ćemo i opet poletjeti na festival demokracije, prići posve blizu glasačkim kutijama i onda tamo ostaviti komadić papira sa zaokruženom strankom i imenom ne bi li tako utkali komadić sebe u proces najsvetiji od svih, onaj zvan demokracija. Izbori, onaj za naš parlament, pa onaj za europski parlament, pa onaj za hrvatskog suverena. Superizborna godina!


Bitka je, jasno je svakom tko i ovlaš baci oko i uho na kakav dnevnik, tisak, zapravo već počela. Razmilili su se stranački druzi naokolo, bilo da buše nove cijevi tunela, bilo da kritiziraju da je rupa od tunela mala, bilo da se hvale novim darovima za umirovljenike, bilo da ističu kako umirovljenicima nikada nije bilo lošije. A gdje su još pitanja ekologije, migranata, plaća, poreza, davanja, primanja, svinjske kuge, plina, nasilja, socijale, korupcije…. Eh, korupcija, u zemlji u kojoj se nitko ne želi prihvatiti časne funkcije šefa Uskočkog pa da čisti društvo od korupcije kao takve, valjda uvjeren da jalovijeg posla, pa još za manje para, na svijetu i nema.




Sve se, eto, čini i veliko i važno, pače veće i važnije, kada je u osvit superizborne godine. I sve se čini da nema čeljadeta u nas koje već sada nije formiralo neko mišljenje o bivšim i sadašnjim, o crvenima i crnima, o našima i vašima, o dobru i zlu, o onima koji su s vražje i onima što su s božje strane. Zaključuje, dijeli i bira narod na osnovu začudnih nekih kriterija, kad je superizborna godina onda pogotovo. Ali, realno, koliki je domet svega toga, tko je taj tko će nam u konačnici skrojiti rezultate izbora i za koga mi to uopće biramo svo to ljudstvo koje bi se politikom bavilo!? Domet je, može bit’, taman takav nekakav da se mladosti ne dotiče.


Primjer prvi, studentica ozbiljna fakulteta, godina treća. Znanje zavidno, taman takvo da se po pub kvizovima ide, ali na upit zna li tko je Plenković, ona kaže otprilike: »Nemam pojma, znam samo da ima naočale.« Primjer drugi, student, pa još smjera koji ga u budućnosti vodi k radu u medijima. Ispit je, nervoza je, biti je ili ne biti. Pitanje se čini lako, onako premijersko. Elem, tko je premijer naš, ono je što se pita. »Feđa Hrbin!«, ono je što se odgovara. Doda li se ovome činjenica da je ispitanik u one koji su bili hrvatski predsjednici uredno stavio i dugogodišnjeg bivšeg predsjednika HSS-a Zlatka Tomčića, eto lijepog objašnjenja zašto se ispit pao. To što glavni lik iz primjera drugog nije uspio staviti Tomčića gdje mu je mjesto, vodi nas i malo dalje do studenata, sve do aspiranata za zvjezdani status u pjevačkom showu RTL-a Superstar. Momčini koja bi i da je reper i treper mali milijun upitnika pojavilo se nad glavom kad su mu iz žirija kazali: »O, pa ti si pravi gastarbajter!« Nema on pojma što gastarbajter znači, prvi put mu je da za tu riječ čuje, makar je ogledni primjerak gastarbajtera s obzirom na to da jedno sedam godina živi u Njemačkoj u koju je otišao iz mjestašca u Bosni i Hercegovini. Ne zna za gastarbajtera baš kao da nikada nije naletio na neki naš film koji uči »Ne naginji se van«, vidio mitski mercedes kako ga po selu voze, čuo da je netko od njemačkih maraka kuću sagradio. A kad je tako i kad se sve to sumira eto i primjera zadnjeg, barem u ovom tekstu, talentirane novinarke koja je nakon samo pola godine shvatila da joj ne pada na pamet za par tisuća kuna hodati okolo i loviti izjave političara koje su joj jednostavno glupe.


Ako je Feđa Hrbin važan političar, a gastarbajterstvo pojam iz prapovijesti, kakvog uopće ima smisla pitati mladost išta i pričati im išta o onom što se dogodilo prije 2000-e!? Savka i Tripalo, vožnja par-nepar, udarničke značke, privatizacijski pothvati, Franjo Tuđman na koncu konca – njih to ne dotiče. I nije da su apolitični, jer za to ipak treba imati nekog stava o politici. Njima je politika nezanimljiva i tek jedna u nizu ne-tema s kojom se nemaju zašto zamarati. Ili, a ni to nije nemoguće, jednostavno imaju snažan otpor prema starijima, prema generaciji svojih roditelja i njihovih roditelja, prema dokazanoj utopiji da je u životu dovoljno imati pristojan posao što vodi ka mirovini i biti uzoran građanin koji plaća redovno režije. Oni razmišljaju totalno drugačije, oni računaju da će se posla uvijek naći pa ih to i ne brine, oni su spremni zarađivati prekarnim poslovima, njima su bitne društvene mreže, oni štuju trap jer znaju da je tamo sve što stariji ne razumiju. Oni ni trepnuli ne bi sve da sutra netko objavi da je politike i političara nestalo. Njima bi to bilo isto kao da je Feđa Hrbin i dalje premijer. On ili umjetna inteligencija. Njima je svejedno, svejedno barem dok ne skuže koliki je domet tog stanovitog Hrbina. I bome treba ih pustiti, ne samo zato što im ionako možemo staviti soli na rep, već zato što nam se valja nadati da će tako, nekim čudom, ubiti svu našu razočaranost, ciničnost, grubost kojom se štitimo, neosjetljivost kojom smo se naoružali ako se već nismo podali prodavačima magle svake vrste koji bi nas vratili i dalje od srednjeg vijeka.


Mladosti je, kaže omladinka, domaća politika jednostavno dosadna i to, da apsurd bude veći, tim dosadnija ako je za svog školovanja moraju izučavati. Vanjska politika, ono što se u svijetu događa, njima je zanimljivije. Ono što brine jest da je i svoj toj političkoj bulumenti koja će se u superizbornoj godini baciti naglavce u gladijatorsku arenu, taj neinteres mladosti ne-tema. Jest, dogodit će se gdjekoji skup stranačke mladeži, poredat će se pred čelnicima oni što su se ili rodili u odijelima ili ne vide dalje stranačkog statuta i to će biti to. Pitaj Svevišnjeg zna li Grbin da je Hrbin i ima li premijer kakvih saznanja da mu samo okvir od naočala pamte. Mladosti se ni pozicija ni opozicija ne obraća kad govori o Schengenu, gospodarstvu, porezima, čak ni kad o zapošljavanju priča, raznim kurikulima. Sve su poruke zapravo adresirane na stranačka tijela i put ljutih političkih neprijatelja. Put mladih se ne ide jer nema politika za njih interesa dok se plaši mladenačke ćudljivosti i kritičnosti, a interesa onda nemaju ni mladi jer se put njih ne ide taman da krug bude savršen i začaran. Na izbore će i opet oni gnjevni, razočarani, mrzovoljni, stari u konačnici, ako ne godinama ono mentalno, stari da uistinu promijene išta i sudjeluju u ičem osim da jednom na godinu budu sudionici festivala demokracije koja se u nas svela na puko navijanje za omiljeni klub pa i onda kad s klubom evidentno nešto ne valja. Kako će i valjat’ ako fanovi ne znaju kako im se vođa navale uopće zove.


Mladost će se snaći, kako je okrenula leđa idealima svojih roditelja, tako će stasati i oni koji svoju budućnost neće graditi na temelju stranačkih iskaznica. Naći će oni već neku svoju nišu u kojoj im je ugodno i u kojoj daju od sebe i za sebe ono najbolje. Samo, ako se ne učini da im i politički život zajednice bude tema, što ostade od demokracije i hoćemo li je morati posve redefinirati!? Kako je redefinirati, vrag bi ga znao. Čeka se netko mlađi da na to dade odgovor. Do tad ćemo festival organizirati i opet za starce željne vazda istog, da sve ostane po starom.