Grad: Rijeka
Danas: 24° moguća kiša
Sutra: 14° 27° oblačno
19. studenoga 2017.
Na kraju krajeva Siniše Pavića

blog Nevaljan oltarluk

Snimio Denis LOVROVIĆ
Snimio Denis LOVROVIĆ
Autor:
Objavljeno: 20. kolovoz 2017. u 14:21 2017-08-20T14:21:28+02:00

HRT, inače javni servis u jednoj sekularnoj državi, jednostavno voli ići Crkvi niz dlaku

Nacionalni park Krka ima i otočić Visovac. Od 1445. godine na njemu se nalazi franjevački samostan Majke od Milosti i Crkva Gospe visovačke. Do otočića i samostana dolazi se bešumnom brodicom, nekako skrušeno i u tišini, pri čemu nije nemoguće da vas na skrušenost i tišinu tjera i onih 50 kuna koliko stoji prijevoz i obilazak samostana.

Ali, k vragu, jednom se živi i nije tih 50 kuna ne znam kakva para da se čovjek ne vrati u davno neko djetinje doba kad su ga, spominje se kroz maglu, starci vodili na Visovac. Spominje se da je bio uzbuđen poprilično i da se kući vratio s prigodnim suvenirčićem za kojeg mu se čini da je bio izrađen od orahovih nekih ljuski. Orahova ljuska kao materijal i vjerski neki motiv. Nije da nema logike.

Lijepo je broditi Visovačkim jezerom, lijepo zagaziti na otok pa vidjeti svo to uređeno bilje, patke što šeću i onog gordog pauna koji tvrdoglavo ne želi raširiti šareni rep u svoj svojoj ljepoti. Ali, da vas je na Visovac osim pukog turizma natjerala recimo potreba za duhovnom okrepom, e tu ste već na skliskom terenu. Barem je tako bilo ovaj put. Samostan, a nigdje mu stanovnika. Franjevački, a nigdje za vidjeti franjevačke mantije. Ispovijedit se, pojadat se, razmijeniti neka iskustva, nema šanse. To je gore nego na katedrama psihologije. Valjda je ura poslije ručka bila, ili pretoplo.

Ali zato su se uredno po drveću zabadale prigodne zastavice koje upućuju na skoro veliki blagdan te, valjda, i pripadajuću mu duhovnu obnovu. A kada je tako onda i ne čudi da je po povratku od Visovca ostalo malo, da je ona uspomena na orašasti suvenir postala još mrvu bljeđa, htjeli ne htjeli.

Ne blijede uspomene same od sebe, tek tako, samo zbog protoka vremena. Nekima ne daš da izblijede. Recimo doba od vjeronauka. Mati radi u robnoj kući, a dok je ona na poslu subotom, ti si u crkvi smještenoj tu u zgradi do. Pojma nemaš zašto samo tvoja grupa na vjeronauk ide isključivo subotom popodne, ali te nije ni pretjerano briga dok bojicama crtaš grm koji, božeprosti, gori. Ali, što si bliže krizmi to si stariji, pa ti je od čuda s grmom zanimljivija ona Suzi koja se ne prestaje smijati ma na sve. Suzi! Zbog nje su te subote bile dobre. Bile, sve do trena kad si ocu spomenuo Suzi. »Koja Suzi«, pita stari. Ispade na kraju da je bila neki daljnji rod, daljnji ali dovoljno blizu da treba od nje bježati glavom bez obzira.

Pričalo se kasnije da je Suzi bila i djevojka jednog poznatog pjevača, pa da je pošla živjet u Njemačku. No, sve to nije važno koliko je za pamćenje ostala činjenica da se ta mala grupica koja je subotom popodne išla na vjeronauk valjda jedina u gradu krizmala u šarenoj nekoj odjeći, a ne u bijelom zadanom trashu, u intimnoj nekoj atmosferi, skoro da se i ne zna da ih ima. Dakako, puste su godine došle dok se nije razdanilo kako je grupu mahom činila nejač od kojekakvih partijskih funkcionera i gdjekoji zalutali lik koje je mati, eto, samo radila blizu, pa još subotom popodne.

A kada si štreber, onda si štreber i kad vjeronauk pohađaš i kada mater i oca slušaš. Znalo se nekada da ima Sveti Lovre kada did vrti janje u spomen na jednako vatrenu pogibiju spomenutog sveca, i znalo se da je Velika Gospa, što se ove familije tiče, ona sinjska. Znalo se da će mirisati arambaši, kruh biti ispod peke, da će se kupiti magnet za u auto s Gospinim likom nakon što se prođe uokolo njene slike kroz onaj mračni hodničić i to tako da si makar na tren skrušen i ponizan.

Pa će dida bit zadovoljan, a baka zadjenut za rever koju kunu, pribadačom je učvrstiti da putem ne padne. Život međutim čini svoje, em otkriješ da još ima mjesta osim Sinja gdje se Gospa štuje, em sve manje stižeš proći tim mračnim hodnikom da bi ti svjetlo bilo draže. Didovi i bake su umrli, kune ti neće zadjenut pribadačom nitko za rever. Ali tu je tetka koja dan danas tih tridesetak kilometar od svoga mjestašca do Sinja uredno prepješači koliko god joj bilo teško. Ona je ta koja o svima vodi računa. Radi to šutke, radi to s guštom, radi to bez da išta traži, radi to i za lijeve, i desne, i ateiste, i vjernike. Radi to ljubavi radi.

Dade se svemu ovom dodati još koječega. Recimo, spomenuti se djeda remete, ili oca ministranta, ako ne i vjeroučiteljice Dragice koja se je sjedanjem za volan bijelog crkvenog kombija tih ranih 80-ih pretvarala u Jeremy Clarksona. Samo, koja su to došla šugava vremena pa da itko mora ikom ispovijedat!? Zašto uopće nešto što je dio čovjekove intime kazivati ikome!? Zato, da bi neke ljude čim lakše mogao poslati gdje im je mjesto, do đavola ako treba.  

Hrvatska radiotelevizija za blagdan Velike Gospe nakitila je program vjerskim sadržajem čim više se može. To je jednostavno istina, a tko ne vjeruje neka broji i sadržaj i minute. Ne treba se tome ni čuditi, nije ta ljubav tajna nikad bila, a pogotovo nije otkad su se ravnatelji i šefovi informative dali slikati dok su kod kardinala Bozanića tražili podršku svevišnjeg za vođenje programa.

HRT, inače javni servis u jednoj sekularnoj državi, jednostavno voli ići Crkvi niz dlaku. Samo, istina je onda i to da je takvo silovanje teme jednostavno kontraproduktivno za svakog tko je na Visovcu vidio pauna, a ne franjevca i tko pamti da ima časnih sestara maestralnih vozačica, za svakog tko je među krizmanicima gledao jednu Suzi i volio ići u Sinj sve dok oltare nisu počeli zauzimati kojekakvi košići. Pa to i kažeš.

A kad kažeš eto ti sve sile nazovi domoljubnih portala i na njima zapjenjenih komentara onih koji bi svakog tko se usudi dovesti u pitanje običan televizijski program vješali o bandere, lustrirali, preodgajali, tjerali iz zemlje. Nije im se ni za čuditi, jer za blagdana Velike Gospe s oltara se kazuje i ovo: »Odričeš li se sotone? – trebalo u našim hrvatskim okolnostima prevesti u odričeš li se Maršala? Da, i Führera i Ducea i Generalissimusa, ali, ponajviše, Maršala!«

Tako je neki dan, pišu novine, zborio Vlado Košić, taman da ga televizija dogodine vrti kao foršpan kojim će najaviti blagdansko veselje. Samo, ne daju se te uspomene tek tako niti je u njih namjere gasnuti zbog monisinjorova udara na Maršala za kojeg je uredno preskočio recimo poglavnika. Otporno je to, i Suzi, i djedovi, i bake, i blagdani kakvi su nekad bili. Časno je bilo živjeti s Titom subotom na vjeronauku. Na žalost, neće košićevski živalj ama nikad to moći razumjeti.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka