Grad: Rijeka
Danas: 24° moguća kiša
Sutra: 14° 27° oblačno
20. rujna 2017.
Na kraju krajeva Siniše Pavića

blog Netko, ni'ko i veliko ništa

Netko, ni'ko i veliko ništa
Netko, ni'ko i veliko ništa
Autor:
Objavljeno: 11. rujan 2017. u 8:38 2017-09-11T08:38:57+02:00

Nije problem što se zemlja pretvara u ništa, već što se ne zna kako biti nitko. Jer baš je nitko u nas najomiljeniji političar

Da sam ja netko. Tako su onomad pjevali Indexi, dobri Davorin Popović koji nije vidio ama baš nikakvog problema u tome da mu nadimak bude Pimpek, iako je ponajprije bio Pjevač. Da sam ja netko, pozvao bih sve dječake, dao bih im igračke i pustio ih da se cijeli dan igraju i jure, pjevalo se nekad. Da sam ja nitko, zvižduće se danas u raskošnim dvorima, u načelničkim i općinskim kancelarijama, na ledinama po kojima šeću ostarjeli paunovi, podno ploča na kojima su imena što ih nose ulice našeg djetinjstva koje su im, vrag bi ga znao zašto, tako omrznule.

Zviždi se ona, onako u sebi dok trešte Čavoglave, i na opskurnim svadbama na kojima je sva krema ovoga svijeta – falila je valjda samo predsjednica - zgurena pod barjakom i sagnuta nad vrućim paprčkom. Generali, uspješni izbornici, TV zvijezde i društveno politički djelatnici, bivši ministri može i kulture, sportski djelatnici s pomagalima za hodanja i bez njih, poslovnjaci, estradnjaci … Na usnama Herceg Bosno srce ponosno, a u glavi Šarlo akrobata i ona; »Niko, niko, kao ja, niko niko kao ja, niko niko kao ja….«

Bio je to zadatak kao i svaki drugi, to da se pita Nevena Brajkovića je li sretan sada kad je Gradska skupština Grada Zagreba preimenovala onaj trg kraj Hrvatskog narodnog kazališta. Nije više Trg maršala Tita već je Trg Republike. On je, naime, onaj koji je za Veliku Gospu skinuo ploču za zida, jednu od. Brajković je oku ugodan čovjek, pomno ispeglane košulje, još pomnije njegovana brka. Puno priča kao da će za sekundu nestati svo vrijeme ovoga svijeta i neće stići ispričati svoju istinu. Verbalni delikt, rad u Njemačkoj, humanitarna pomoć, gosti njegova kafića oni dobri i oni loši, novine i novinari, taksisti dobri i loši, agenti, veleposlanici, policajci, branitelji… Sve se tu miješa u začudan koloplet taman da više ne razumijete ništa i da vam pažnja posve padne čak i kad ste tu »po zadatku«. Pamti se tek da se divi Zlatku Hasanbegoviću i da žudi biti zastupnikom. Jer, tko sve gore sjedi, može i on.

Samo, tko krade ploče sa svojih preko 50 godina!? Ajde, kad si pubertetlija neka pa ti se čini da će lijepo na zidu sobe izgledati znak obavezan smjer, pa ga zvekneš s ceste i doneseš doma. Pa si ponosan neko vrijeme dok mati ne shvati da obavezan smjer svijetli u mraku taman da se iz susjednih nebodera vidi kako ti je sin delikvent. Dvije odgojne i problem je riješen. Ma, kako znak vratiti!? I kome i gdje, a da se ne dozna šta se u kući ima!? Dan danas je ostala tajna u koji pod ili zid pokazuje ona obavezna bijela strelica. Ali, s preko 50 skidati ploče, to je već malo…. Pa se i ne trudiš biti provokativan, pitati zašto, i nije li kažnjivo, ulaziti u povijesne neke razmirice, objašnjavati da se to jednostavno ne radi. Ionako nema natrag. Ionako je skupština izglasala svoje. Pa i kada najavi čovjek da će ploči naći zasluženo mjesto, ne trzneš baš nimalo.

A onda je došlo to opjevano vjenčanje, i onda je došao bivši ministar kulture, i onda je mladoženji predao poklon, i onda je mladoženja raskomadao ukrasni papir, i onda mu se u ruci našla – ploča! I nitko i ništa zasjali su punim sjajem. Ploča s Trga maršala Tita, možda ona Brajkovićeva, a možda i nije. Koji dan kasnije u mikrofon RTL-a, dok gleda kako djelatnici komunalne službe skidaju preostale ploče s Titom da bi stavili one s Republikom, kazuje ex ministar kako je ploča za vjenčanje zapravo od marcipana. Pa se može, kako lijepo reče, ili jesti ili na zid objesiti. Humor neki, valjda. Taman da smo opet ništa dok tonemo još malo u močvarno tlo posve nalik onom najjadnijem stadionu na kugli zemaljskoj koji i mrvu kiše potopi toliko da lopta na toj travi jednostavno ne želi skakati.

A onda, koji dan kasnije na malim ekranima, baš kao i na zaslonima kompjutora, mobitela, tableta... živ prijenos tiskovne konferencije čelnika HOS-a. Prvi među njima ima male povijesne brčiće i takvim brčićima zadanu frizuru. Slika čovjeka s brčićima koji uvjerava javnost da nije fašist, obišla je svijet. Čini se, ne vjeruju mu baš. Čini se, vrag je imidž, imidž govornikov, imidž zemlje. Samo, tko bi se svim tim bavio - brčićima, pločama, paljenjem tiskovina – kad sve su to marginalci. Nije problem što se zemlja pretvara u ništa, već što se ne zna kako biti nitko. Jer baš je nitko u nas najomiljeniji političar. Pa bi nitko htio biti svatko, a to samo naizgled ide lako. Ne možeš biti nitko dok ignoriraš stvarnost, dok seliš ploče naokolo i uporno ih smještaš uz kosti onih »drugih« i »drugačijih«, dok ignoriraš brčiće, dok odmahuješ rukom na trash svadbe, dok ti je svejedno skakuću li naokolo tuženi sa štakama ili bez njih, ili dok nonšalantno kazuješ da je »Za dom spremni« stari hrvatski pozdrav koji se, eto, malo iskompromitirao kroz povijest, ako već preko takvih tvrdnji lagano ne prelaziš onako kako se lagano prelazi preko ikakve polemike s čovjekom koji je u po bijela dana skinuo s Trga ploču s Titovim imenom. A samo ama ništa neće proći, osim što se možda tako lakše biva nitko i dobiva legitimitet da se dođe u RTL Direkt Šprajcu u goste.

Da sam ja netko, pjevali si, nema tako davno, Indexi. »Ne bi, ne bi, ljudi život proklinjali, sve bi ruže ženi poklanjali, kako bi se živjelo i kako bi se voljelo, i kako bi dobro bilo, da sam ja netko.« Samo, danas se traži nitko taman da se oživotvori koji stih od Beatlesa: »He's real nowhere man, sitting in his nowhere land, making all his nowhere plans for nobody.« Negdje malo povrh nas neki ljudi kuju planove za nikoga.

Nema koji dan, na Trećem programu HRT-a film dokumentarni »Ja sam nitko« Barbare Matejčić i Nine Urumov. Traje samo 12 minuta, a u njemu kao da je sve što ima stalo. Vidiš ruke, čuješ glas, ne vidiš lica. Vidiš ruke svih boja i oblika, u kojima je neka sitnica a dragocjenost koju je valjalo spasiti da ti bude ona zadnja slamka spasa dok bježiš od jada i čemera, od smrti. Očev sat, plišana igračkica, majčina narukvica, debele knjige koje objašnjavaju sve religije ovoga svijeta… Oni traže azil u zemlji koja azilante i ne voli. I svatko nešto prevrće u rukama, nešto što im čuva ono malo nade, osim njega. Njemu su na putu ukrali najdragocjenije, majčin ogrtač na kojem je još bilo njena mirisa. »Ja sam nitko«, čuješ kako govori.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka