Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 13° 1
Sutra: 13° 13° 1
16. studenoga 2018.
Blogovanje ludom radovanje Siniše Pavića

blog Naših prvih dvadeset

Foto Sergej DRECHSLER / Arhiv NL
Foto Sergej DRECHSLER / Arhiv NL
Autor:
Objavljeno: 28. lipanj 2011. u 16:17 2011-06-28T16:17:08+02:00

Neno i dalje sanja kako nije konobar i titulu voljenog mu kluba, Rile bolji auto i priznatu diplomu, Veco dan kad će se konačno moći posvetiti sebi, a ne zaposlenicima, majci, ženi, djeci, punici. Dida!? On je odsanjao sve što se dalo

Neno. Neno ima taman malo više od 40. Završio je srednju građevinsku, nešto sitno i studirao, ali je uglavnom radio kao konobar. I to kakav.

 Neno je filetirao ribu s gradele i sanjao dan kad će otići. Kud!? U poduzetništvo! Kakvo!? Turističko! 

Rođeni! Samo, nikad to nije želio sebi priznati. Činilo mu se jadno upucavati ženskoj čeljadi uz priznanje – drago mi je, Neno, konobar! Zalud svi savjeti ovoga svijeta, zalud činjenica da su mu strankinje jele iz ruku onako naočitom i blagoglagoljivom na svim jezicima, Neno je filetirao ribu s gradele i sanjao dan kad će otići. Kud!? U poduzetništvo! Kakvo!? Turističko! Turistička agencija, pa još ni njegova!? Putovanja koja je pojela recesija. Plaća koja nije redovita. A doma lijepa supruga na koju je, dok ju je bario kao konobar, potrošio svu lovu od stana što ga je mati prodala, ne bi li namirila njega i brata, i prelijepi sin. Ona uglavnom ne radi. Neno uglavnom radi. Opet. Kao konobar, a baš kao i Kraljević Marko u onoj epskoj, od onog što zaradi, pola kući nosi, a pola baca u automat ne bi li mu poker mašina popravila ono što je život zasr'o. Nekad dobije. Češće izgubi.

Rile. On i Neno generacija. Talent veliki, za koješta, od atletike, preko fizike i bavljenja rijetkim ribicama, do vožnje. Kakav šofer! Možda ponajbolji, kakvu god krntiju vozio. No, na škole mu se nije dalo.

Rile, ako ništa, prvi će od ekipe u mirovinu

Počeo je raditi odmah nakon odsluženog vojnog roka u onoj nazovi i bivšoj državi. Slučajno dobio posao. Nešto vezano uz javno zdravstvo. Prijavila ga mati. Sam ne bi nikad. Ako ništa, prvi će od ekipe u mirovinu. Posao će mu dati crkavicu od penzije, hemeroide i posve slomljena leđa. Nema te kiropraktike koja bi to riješila. A tu je i jedan propali brak. Nije ona mogla trpjeti tolikog tereta. Nije ni on mogao trpjeti tolikih prigovora. Sloboda je njemu ionako uvijek bila važnija. Ne bi li bio posve slobodan, upisao je ipak, po stare dane, fakultet. Ali u susjednoj državi, jer takvog u nas nema. Platio sve sam. Eno ga i završi. Sad čeka da mu zemljica čiji je sin, diplomu prizna. Svi su izgledi da je zalud studirao. I da nikad neće sjesti u makinju kakvu je, s obzirom na neviđeni talent za vožnju, zaslužio. 

Veco. On je, svega mu, uspio. Eno ga, direktor. Komandira s hrpom ljudi, sve pazeć' da ne naljuti gazde Nijemce. Voli on raditi.

Veco je vazda bio manje ekonomist, a više k'o Chandler iz Prijatelja. Humoran skroz. Glumac. Zabavljač. Šarmer. Cirkusant. I gurman. I hedonist

Laptop mu je vazda upaljen i ne smeta mu što je bar četiri dana u tjednu je na putu. Jutrom spavati dugo ne može, ljetovanje mu ne treba, a žena mu se na sve to odavna navikla. U odnosu na druge, ima se, makar se ne hvali on previše. Ne hvali se ništa, ali se vidi i službeni auto, i ručkovi u skupim restoranima. Samo, Veco je vazda bio manje ekonomist, a više k'o Chandler iz Prijatelja. Humoran skroz. Glumac. Zabavljač. Šarmer. Cirkusant. I gurman. I hedonist. I za zapjevat. I za pojest. Sve prije nego direktor, koji skrbi za svoje ljudstvo stoput bolje nego što Nijemci gazde skrbe za njega. Samo, nije život humoristična serija. Veco je, jebat ga, uspio. Da je Chandler, tko zna što bi bilo. 

Dida. E, taj je ćunka. Genijalac, svega mi. Samo, zadnjih godina ne izlazi iz kuće.

Dida je bio heroj, makar mu to ni u ludilu ne smijete reći. A onda je pogledao kroz mirnodopski prozor i odlučio ostati u sobi

Kažu, zatvorio se u svoje carstvo rabljenih kompjutora, kaktusa što ih je sam ugojio, znanstvene literature i Štulićevih LP-a. Navodno mu mati i kavu kroz prozorčić na vratima gura. Dida ima novi cilj. Udebljati se preko 130 kila. Navodno ga dobro ide. Neki kažu, Dida je vazda bio pomalo čudan. Drugi žale što više ne ide po kućama ne bi li, nakon čašice, dvije, rakije, popravio dojedan sitni kućanski kvar. A treći se vole spominjati baš svega što su s Didom prošli, pa i onih dana „ponosa i slave“ kad je rezerviste iz malog dalmatinskog gradića poslalo u BiH da ratuju tko zna zašto i tko zna s kim. Dida je i Nenu i Rileta i Vecu držao na okupu, pazio ih, štitio, branio, hranio. Dida je znao sve. Dida im je spasio glavu. Dida je bio heroj, makar mu to ni u ludilu ne smijete reći. A onda je pogledao kroz mirnodopski prozor i odlučio ostati u sobi. 

Dvadeset godina u jednoj državi, dvadeset godina u našoj Hrvatskoj. Kad se sve zbroji, reklo bi se, nisu loše ni prošli. Mogli su Azru gledat u živo, pamte i najsjajnije dane svoga nogometnog kluba, a s veseljem su i dočekali dan kad im se rodila Domovina.

Nađu se. I to je dobro. Tad se čini da nema te države, a kamo li zajednice država i naroda, koliko god sjebana bila, da ubije u njima čovjeka

Vjerovali su kako su pred njima i njihovoj zemlji, najbolje godine. Samo, jebat ga, nisu još došle. Neno i dalje sanja kako nije konobar i titulu voljenog mu kluba, Rile bolji auto i priznatu diplomu, Veco dan kad će se konačno moći posvetiti sebi, a ne zaposlenicima, majci, ženi, djeci, punici. Dida!? On je odsanjao sve što se dalo. On samo ganja kile. Tek toliko da se nekakav cilj ima. Jesu li mogli bolje? Jesu. Jesu li mogli gore? I to je moglo. Ali, jesu zaslužili bolje, makar kakvu prigodu da budu mrvicu sretniji. Jesu. 
Inače, nađu se oni tu i tamo, uz piće, uz mezu, pa prebiru po uspomenama, kao da im je 60, a ne 40. Istinabog, sve rjeđi su ti sastanci, ali ih ima. Nađu se. I to je dobro. Tad se čini da nema te države, a kamo li zajednice država i naroda, koliko god sjebana bila, da ubije u njima čovjeka. A nisu ni premijeri da padaju u napast hoće li za koji milijun eura darovat kome koju državnu tvrtku. Po pitanju tko će pojest plećku od janjeta, to da, ali milijuni, to nikako! A budućnost, a nekih novih 20 od drage nam države!? Tko će znat. Malo što, ako se išta, njih i do sada pitalo, pa se nekako da naslutit' da će tako biti i dalje - da će najveći uspjeh biti ako se svako toliko, makar da je sve rjeđe i da žene grintaju, nađu oko pjata. 

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka