Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 20° 1
Sutra: 22° 28° 1
19. rujna 2018.
Na kraju krajeva Siniše Pavića

blog Na vrh jezika

Ilija Srpak / Snimio Denis Lovrović
Ilija Srpak / Snimio Denis Lovrović
Autor:
Objavljeno: 8. srpanj 2018. u 10:24 2018-07-08T10:24:27+02:00

Mlad, pametan i mudar, Srpak ne govori ništa krivo kad iskreno vjeruje da je matematika spas. Sve se čini i nogomet. Samo, što s onima bez talenta?

Nogomet je. To hoće reći da malo što osim nogometa ikoga zanima. Zaludu premijer vrti loptu na prstu, onako kako je igrajući košarku radio za mladosti, kad samo jedan upad u svlačionicu Vatrenih vrijedi više lajkova po minuti nego stotinu košarkaških trikova.

Zaludu i novinama na trećoj stranici pisati kako je poskupjelo, ili će poskupjeti sve, kad nama ništa skupo nije dok Subašić brani kako brani. Nogomet je, jednom u četiri godine je ta svjetska smotra, pa i nije neko čudo da se do krajnjih granica rauba spomen nacije koja je u transu, ili katarzi.

Sva je pretjerano, nacifrano, prenaglašeno, pa ako ćemo pravo i petparački poput onog novinskog naslova u kojem je neskrivenog čuđenja da ima djevojaka nogometaša koje su, gle čuda, fakultete završile. Ma, nogomet je. I sve je na prodaju, ako je u crvene kockice zadojeno. Samo, ima života i mimo nogometa.

Život je i upis u srednju školu. Naoko, lagano je. Škola je koliko vam drago, negdje će dijete upasti da ne znam kakve ocjene ima. Makar, vremena su se itekako promijenila od doba kad su današnjim tinejdžerima roditelji u školu išli.

Štoviše, mijenja se sve iz godina u godinu, pa jedne godine u điru i modi jedna škola, druge druga, a treće, tko zna zašto, neka četvrta. Valjanih informacija o kvaliteti svih tih gimnazija je malo i ništa, no starci se svejedno ne mogu riješiti loše navike da diktiraju djeci kud će i kako će.

A ako je vjerovati javnosti kao takvoj, nema klincima druge nego se naglavce baciti u STEM vode. Ili je STEM, ili IT, ili je matematika, ili je fizika. I najgimnazijalac Ilija Srpak smatra da treba matematiku još pojačati.

Iz njegove perspektive ima to logike. On matematiku voli, a i zna što govori kada, poučen iskustvom, veli da je skrb za pametan mladi svijet u nas loša i da se nagrađuje i njeguje prosječnost. No, dok je on govorio za dodjele Oskara znanja, ponešto je činjeničnog stanja ostalo izvan fokusa.

Nagrada se, naime, dijeli svima, odnosno svakom tko je na kakvom državnom natjecanju ostvario kakav uspjeh. Ako je vjerovati  dostupnim podacima, kipić ode i onima koji su briljantni matematičari, baš kao i onima koji su pokazali sjajno znanje vjeronauka.

Zaslužit će štogod i najbolji u natjecanju u prometu, Oskara dobiva i majstor za povijest, fiziku, geografiju, baš kao i onaj koji je u okviru građanskog odgoja pokazao zavidno znanje o Hrvatskom saboru!?

Natjecanje Crvenog križa, pa ono u debati, glazbenici, filozofi, svi su tu negdje u redu za kipić, samo nema onih koji – lijepo pišu! Literarni radovi jednostavno Oskara ne dobivaju. Literarni radovi ne nose ni pišljiva boda pri upisu u srednju školu, onako kako ga, recimo, nosi sudjelovanje u uspjehu školskog odbojkaškog kluba.

Vještina pisanja, talent za sricanje rečenica, valjda je već sam po sebi neki blagoslov, pa ga honorirati i razvijati ne trebamo. Ionako je uvriježeno mišljenje da piše pisac sebe radi i unutarnjih nekih poriva, pa će pisati i ako ga ne potapšemo po remenu.

A i čemu piskaranje u vrijeme kada kompletna državica, svi njeni poslodavci i prosvjetitelji, svi kreatori obrazovanja i poslovanja tvrde kako je budućnost samo jedna; u žičicama, struji, ekranima, startupovima, robotićima, automobilima na struju.

Zašto natjecanje iz hrvatskog jezika, ono iz gramatike i poznavanja književnosti, nosi i Oskare i bodove pri upisu, a ne i uratci koji zasluže godišnju smotru literata zvanu LiDraNo, popriličan je misterij.

Put do smotre je dug, proći valja tri kruga natjecanja, zadovoljiti rad mora tri stroga žirija u kojem sjede eminentni pisci i pedagozi. U konačnici i nema te odabrane djece toliko da bi državu koštala išta i premetila upisnu idilu.

No, u svijetu žuđene nam umjetne inteligencije za literate, majstore riječi, pripovjedače, mjesta nema, niti koliko za one koji dobro poznaju Sabor. Ne vrijede ništa i nisu od koristi.

Jasno im je to poručeno, taman da kad sutra biraju srednju školu moraju imati na pameti da im je talenat uzaludan, narodski rečeno za neku stvar i od slatke vode. Pa će umjesto tamo gdje ih vuče srce, lijep broj njih otići tamo gdje im je »zagarantirana« budućnost.

Pa će u četiri godine školovanja spoznati na teži način da nisu svi Srpak i da ne uspije svaki startup, da sve što se STEM revoluciji pričalo i nije istina, da na koncu njihov robot samo zna po cesti hodati, a ne zna uz to pjevati, pričati tri strana jezika i obavljati špeceraj kad se gazdi ne da.

Jezik, ovaj naš osiromašen k'o siromašan uran, nije bitan u ovo vrijeme twittova. I to je krivo. Jer, ako već i pristajemo na to da su nam razgovori sve siromašniji i svedeni na sve manji broj znakova, ima li svijesti da su neke pametne, velike zemlje od svog jezika učinile izvozni proizvod.

Velika Britanija izvezla je Shakespearea, ali i dala Trottere, serije i filmove i knjige koje osvajaju svijet jezikom i ne misli s tim stati. I tamo je portala, i tamo je lažnih vijesti i tamo je tehnološke revolucije i umjetne inteligencije, ali nikome nije palo na pamet da sugerira kako jezik materinji više nije važan.

Skandinavci gutaju knjige, Francuzi djeci turaju pod nos novine, a u nas se klince na pragu ozbiljnog života diskriminira i tako što im se kaže da se uhvate matematike i fizike, jer sve je drugo danas ništa.

Nekada su nas tako gurali starci na ekonomiju i pravo uvjereni da će tu uvijek posla biti, pa su samo rijetki stasali u vrsne ekonomiste i pravnike. Sada je malo drugačije, sada svim valja u avanturu tehničkog predznaka, ili u očev uhodan obrt, jer im sve drugo znanje, širina, vještina ne nose kruha. Sve je na tržištu, a tržište to ne pita, pa se prilagodi ili pati.

 
Jest, istina je, ova zemlja nasušno treba neke nove klince koji će je povesti naprijed, treba tehnološka čuda koja će je gurnuti naprijed, ali to niti može biti niti jest sve. Reći djetetu da slijedi svoje snove i opet je teže nego išta.

Atmosfera je takva da se čini kako je u isti čas i zločin i dužnost roditeljska uputiti ga da se četiri godine prevrće k'o riba na gradelama dok ne uči što voli već ono što šatro država traži i treba.

Bit' će pritom da literarni dar nije jedini, bit' će da je diskriminacije još. Oni koji znaju raditi s rukama će tako u Irsku, a oni koji imaju genijalan um smislit će neko tehnološko čudo i od kuće.

U sredini će ostati gdjekoji laureat s natjecanja vjeronauka i prometa u društvu retro luzera koji tko zna zašto i za koga lijepo pišu. Mlad i pametan i mudar Srpak ne govori ništa krivo kad iskreno vjeruje da je matematika spas.

I jest, matematika i, sve se čini, nogomet. Samo, koliko nas to ima da se u to ugurati možemo kako spada i što s onima koji tog talenta nemaju, valjaju li oni išta i za išta!?  

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka