Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: °
Sutra: ° °
25. rujna 2018.
NA KRAJU KRAJEVA Siniše PAVIĆA

blog Munjeviti Jurić i reforma školstva

Reuters
Reuters
Autor:
Objavljeno: 28. svibanj 2017. u 16:14 2017-05-28T16:14:30+02:00

Ima od toga i godina dana. Dovoljno dugo da se još uvijek pamti, a da se opet gdjekoji detalj zaboravi. Zagrebački Trg bana Jelačića bio je dupkom pun, premda se u startu činilo da bi masovnost mogla i omanuti. Ako sjećanje ne vara počelo je sve točno u pet, a nekih desetak minuta prije zakazanog početka masa se nekako sramežljivo okupljala. A onda, u minut dva, čudesa! Nahrupilo i staro i mlado, s lijeva i desna. Zakrčile se ulice što vode do trga, stali tramvaji jer nisu od mase imali kud voziti iako su dični gradonačelnik i njegove vjerne službe, mimo svih običaja naložili da se vozi. Na tisuće građana došlo je založiti se za bolje obrazovanje svoje djece. Tražila se famozna kurikularna reforma, tražilo se da Boris Jokić, taj Mister Darcy hrvatskog obrazovanja, uzme stvar u svoje ruke i povede ovu zemlju tamo gdje bi je svi voljeli vidjeti. Pa da bude mlada, zgodna, živahna, obrazovana, pametna, odlučna, a mladost da joj je uz to spremna putovati svijetom, spremna uhvatiti se u koštac s modernim tehnologijama, spremna na suživot, na razumijevanje, na poštivanje drugih i drugačijih, na jednakost, na pravdu, na poštenje, na dostojanstvo... Bio je to jedan od prosvjeda zbog kojih se činilo da ne može nego bolje. Ni Karamarko tog trena nije izgledao tako strašno. Zapravo, nakon godinu dana čini se da taj Karamarko nikada i nije bio strašan.

Godinu dana kasnije Hrvatska je dobila voditeljicu kurikularne reforme. Ime joj je Jasminka Buljan Culej. Kakva god da bila, putevi što su do nje doveli su jednostavno hrvatski posebni, začudni, fantastično osebujni. Izabrali su je oni koji su po vlastitom priznanju čuli od prijatelja da je žena na mjestu. Izabrali su je oni koji su je imali čast upoznati, a druge kandidate eto upoznali nisu pa kako će o njim suditi, a kamo li ih izabrati. Izabrali su je oni koji nemaju problem javno kazati da ima kandidata koji pašu i odgovaraju aktualnom političkom trenutku, a ima i onih koji eto ne pašu makar i imali kvalitete. Sva je sreća što osnovnoškolci i srednjoškolci ne čitaju sve te članke pa ne znaju tko će im krojiti sudbu. Jer, već sam način izbora sugerira da nema tu ni moderno, ni pristojno, ni transparentno, ni po kvalitetama. Ima onako kako aktualnoj politici paše. Samo, ne sjedi u toj grupi za kurikulum jedan čovjek. Činilo se, možda će barem manekenstva radi, dojma radi, oni koji su birali naći neku ulogu i za Borisa Jokića, tek onako da pomire onih 50.000 duša što su lani bile na trgovima u ime reforme, i sve te duše koje bi da kurikulum kroji svatko samo ne Jokić. Naivci su, međutim, i opet ispali naivci. Nema tu mjesta za Jokića. Nema tu mjesta za ništa osim one stare koja kaže - ni zrna žita neprijatelju! Baš kao u neka »dobra stara vremena« ova će vlast osvajati polako instituciju po instituciju, pod krinkom kojekakvih zakona i specijalno skrojenih propisa birati društvo koje će znati vratiti uslugu kada bude potrebno, ne razmišljajući pri tom niti o dojmu. Zašto će pobjednik razmišljati o dojmu.

S druge strane Jokić će nakon svega spomenuti balkansku kaljužu, ali bez da eksplicite kaže tko nas je u kaljužu šutnuo, dok će eminentni znanstvenik Ivica Puljak biti i oštriji sve dok ne pozove na pristojan politički angažman koji će nas iz te kaljuže izvaditi, valjda onako kako nas iz kaljuže vadi Pametno, za jedno mali milijun godina. Dok ljevicu vode bernardići iza njih se skrivaju bauci koji bi ako ništa zbog dobra cinizma i sarkazma itekako imali prođu. Nitko ne želi u prve redove, a s druge strane se pod krinkom dobrodušja gazi svatko tko nije za jednu, vladajuću ideju i njenog lidera. Vlast je na koncu to kojoj je uvijek bolji kakav Sedlar da savjetuje rektore, nego kakav Jokić da bude blizu reforme.

Godinu dana kasnije puk hrvatski će tako i opet na trgove. I opet zbog školstva. Prosvjed se zove »Čekajući tramvaj zvan reforma«. Vjerojatno će se pjevati i »Kad bi svi ljudi na svijetu«. I opet će jamačno biti britkih i duhovitih transparenata. I opet će se ljudi na tren osjetiti ljudima. I opet će se činiti da živimo u društvu koje je puno bolje od onih koji ga vode. Samo, gdje je Marlon Brando da odigra glavnu ulogu kad se već tramvaj čeznutljivo čeka. Tko je Brando, bolje rečeno!?

Godinu dana nakon, na stolu tiskovina. Na njoj naslovnica. Na naslovnici najava dva teksta u kojima je glavni lik predsjednica države Kolinda Grabar-Kitarović. U jednom tekstu njene su misli vezane za reformu obrazovanja, recimo ona da obrazovanje treba očistiti od ideologije i da hrvatski jezik treba razdvojiti na osnovni i napredni dio. Može li se s bez ideologije i s osnovnom razinom hrvatskog jezika biti suveren, to ne piše. U kojem stupnju se uče naglasci, također je nepoznato. U drugom tekstu priča se o njenom sudjelovanju na sastanku suverenih zemalja članica NATO saveza. Tu slika govori više od milijun riječi teksta. Ona slika na kojoj zadivljeno gleda predsjednika SAD-a Donalda Trumpa. U večernjim Dnevnicima voditelji se nisu libili primijetiti kako je kroz koloplet kolege predsjednica vješto i stalno migoljila dok nije došla njemu bliže. Bilo je to kao u nekoj kompjuterskoj simulaciji utrke formule 1. Crveni bolid neopravdano je kažnjen i stavljen na zadnje startno mjesto. No, on(a) se ne predaje. Krug po krug i padaju bolidi u tamnim odijelima, kojekakvi Macron i sitna boranija. Formula je to, tu igra štošta ali igra i srce u junaka. I dok kolona jurca prema cilju, crveni bolid je tu gdje je želio biti, kraj prvog šerifa svijeta očajne frizure. I to je to. A sve sa smiješkom. Kadar za pamćenje. Ubuduće bi svaki novinski ogled o reformi obrazovanja trebao biti ilustriran tom fotografijom, pa da se ne lažemo čemu težimo.

Prvoga lipnja na hrvatskim trgovima i opet će se prosvjedovati i tražiti da konačno dođe taj tramvaj zvan reforma. Možda će i opet doći 50.000 ljudi, a možda ni blizu toliko. Možda su ti građani od lani jednostavno umorni, a možda nađu još koji atom snage da pokažu da ih još ima. Samo, jednima trgovi, drugima institucije, a trećima zadovoljstvo da se dotakne uzor i ideal. S razinom hrvatskog jezika to nema veze. S razinom hrvatske nam zbilje itekako ima.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka